Šparoge s jajima, Kasandrina gusta juha od bljušteva, orade, cipli, kupus, bob… Sve je to divno, zdravo i ukusno i osjetiti moju Korčulu svim čulima, ali kad te organizam onako zločesto lupka prstom u rebra i tiho kaže – a ćevapi? Ne znam kako je s ovim novim generacijama, ali mene bi stari kad bi došla plaća znao odvest ujutro na plac i tu bismo potamanili ili burek, ili ćevape. Onako zamotane u masni papir, s trokutastim lukom i čačkalicom, tust i sretan bih se čim bih došao doma odmah bacio na pisanje zadaće i radio sve što mi se kaže. I od tada imam fetiš na ćevape s placa, a uglavnom su i danas baš tamo najbolji, evo režite me gdje sam najdeblji!
Zagreb ima svoju ćevapnu priču, luk i kajmak su strogo odvojeni od mesa i somuna, ali Split ima drugačiju. Kako je metropola Dalmacije ipak grad u kojem sam nakon rodnog Zagreba proveo najviše vremena u životu, tako sam uz brojne prijatelje i tulume imao prilike pojesti i štošta brzo i mamurno, ali nikad se nisam naviknuo na Paulinin običaj da ti u džep od somuna ubace sve – i ćevape, i kajmak, i ajvar i kapulu. Bože… Ali sam ih s nesmiljenim guštom proždirao, baš kao i u zadnje vrijeme one de luxe miće ljepotane Duje Pisca. I nisam ih puno loših pojeo, osim jednom na željezničkom kolodvoru prije trajekta, ali prepustit ćemo to zaboravu, jer smo se u povratku u Zagreb zaželjeli tih prokleto ukusnih junećih prutića, i to baš onih s pijace, u Splićanima omiljenom Sunsetu. Naime, rendom anketom gdje u Splitu otići na ćevape, većina mlađe populacije je spomenula upravo njih, i kad smo odlazili tužni što ostavljamo divan otok, odlučili smo nakon iskrcaja s trajekta siti nastaviti put do Zagreba.
Rečeno, učinjeno, dogodilo se čudo pa smo odmah našli i parking na Blatinama, kao i zelenu površinu za Dživu te se smjestili na terasu okruženu hrpom juka. Pijaca je tu, one uvijek divne žene iz Zagore koje me i dalje zovu „momak“, užurbanost, gužva i – red za ćevape. Sunset u Splitu 3 je inače dosta popularan među školarcima, kao i kao okrjepna stanica na putu do i od stadiona. Kako piše na logu, postoje od 1996. i njeguju originalan sarajevski recept na splitski način, što znači da se sve trpa u somunov džep da ćevape možete jesti poput sendviča.
Kad se red istopi, do ćevapa vas dijeli nekih pet minuta, teta vas pita ono klasično „Ščim“, a vi birate između ajvara, kajmaka i kapule. Ili sam kažete – sa svim. No, kako smatram da ajvar i kajmak ne idu skupa, zadovoljio sam se rijekama kajmaka (fakat ne štede), pokušao napraviti dobru fotku, ali brate, nemere, i prepustio se uživanju. Ćevapi su lagani, nježni, krupno mljeveni, napravljeni baš za svakog konzumenta kojem je dano na biranje želi li ih dosoliti ili dopapriti. I pritom fino veliki, za dva kompletna griza. Meso se peče na ugljenu, ima onaj šmek koji ja jako volim, somuni su iz Imotskog (Pekara Mali Somun) i više su nego korektni. Porcija, konkretno moja desetka, je stvarno obilna, stoji 7.60 eura i valjalo se dobrano potruditi za onaj jedanaesti koji je Kasandra samo tužno gledala ostavljajući ga na stolu…
I tako smo pojeli jako fine ćevape, popili kajmak (u biti je više vrhnjast umak, ali fin), dobro se zaflekali, pogotovo bradu i brkove i lagano krenuli put metropole. Isprike ekipi što se nismo javili, čekalo nas je puno posla, Šlujo, Hrvoje, Saša – sljedeći put smo vaši. Sunset je apsolutno za svaku preporuku, value for money, da mi je bar opet imat 25, sjedit tu preko na zidiću i mljet s ekipom, ali i ovo valja. Ponovit će se…
E da, gdje vi jedete ćevape u Splitu i zašto baš tamo? Pada mi na um jedna stručna patrola od troje kušača pa da napravimo ozbiljan test ćevapa. Javljajte, piviliiii!
Sunset Food
Bruna Bušića 4, Split, Croatia
099 334 4002
st.mr@hotmail.com
Otvoreno svaki dan 8.00-24.00
