Kasandra je mjesecima prije polaska dugotrajno surfajući na našem balkonu pomno birala treću lokaciju Šri Lanke za kupanje i odmor nakon planinarenja po centralnom dijelu otoka te konačno odabrala obalnu Mirissu.
Nakon par sati vožnje prilično lošim cestama s dosta smeća oko njih, posjete sirotištu slonova te slikavanja uz prilično impresivan stari Nine arch bridge te prilično bezlične slapove (ako ste ikad bili na Krki ili Plitvicama), napokon smo došli i u ovo klasično surfersko mjesto s pripadnim zelenim otočićima, mršavim turistima pretežno slavenskih i germanskih korijena u kupaćima i hrpom birtija.
Isto smo nakon petnaestak minuta i pokoje fotke trenutno napustili shvativši da to imamo i u Baškoj i Crikvi, i zavalili se par kilometara dalje u Iluk House, vilu za osam ljudi s bazenom i friškim voćem za doručak. Cijena je nevjerojatno povoljna, 200 dolara dnevno za sve tri kućice, krevete i terasu za druženje, čudo!
Koliko god ja imao tog crva u guzi, s godinama mi je malo dosadilo stopirati i spavati na kolodvorima i grobljima i ovo penzionersko opuštanje mi je sjelo kao senf na kobaju. Ocean na deset metara od kuće, mekan pijesak, vani 30, more 26-27 stupnjeva, valovi dva do tri metra jer je pedesetak metara od obale podmorski greben na kojem se razbijaju… Zaglušujuća buka koja te tjera na divljenje i definitivno – ne preveliko udaljavanje.
Plivam po laguni/bazenu s cvikama na glavi, ribe oko mene kao influensera na Gibi, neki rođaci salpi i črnaca, ali svi po 30 deka, porcijaši, more je manje prozirno nego kod nas zbog pijeska i mlaćenja – nisi tri sekunde na istome mjestu, a struje su opake kao između Ugljana i Pašmana ili ispred Premude…
Svaki put kad ulazim u more pomislim na jednu osobu i pustim suzu. I ovog je puta bilo tako, a još sam više bio emotivan jer je upravo taj dan Dina Levačić uspjela preplivati Novi Zeland. Kakvo nevjerojatno biće, kakva divna obitelj i koliko uspjeha iza njih, svaka čast. Totalno se opuštam, ronjam s ribama nošen valovima i strujama i na trenutak zaboravim gdje sam. I onda shvatim veliku sjenu iznad sebe.
Ne mrdam i ne izranjam, možda je brod. Ali nema nikakvog zvuka… Tiho i polako, prilično uspaničen okrećem glavu i vidim nju. Veliku kornjaču barem metara s metar kako onim, na kopnu smiješnim nožicama, pet puta brže od mene roni i gleda kakav je ovo tusti uštipak koji se banja u njegovoj bari. Usro sam se kao gavunčić u mreži i elegantno odjurio do vile. Kasandra me pitala gdje ću, a ja sam uzeo pivkana iz fridža i kao zadnji Švabo se spustio u bazen. Neka, ima dana za junačenje, došao sam na odmor…
Nakon tunkanja i sunčanja krećemo tuk-tukom u obližnji restoran Zephyr gdje doživljavamo najbolju uslugu na putovanju, nasmijane, drage konobare i chefa s kojima za riblju večeru dogovaramo mahi mahi i neku pjegavu koja se ispostavila kirnjom u osmom koljenu. Jako fino.
Nije isti okus kao Jadran, malo je stupastije i puno manje slano. Jelo dana je svakako bila rakovica s curryjem, čiko iz restorana mi je stavio ruku na rame i javno pohvalio da sam je oglodao kao da sam njihov! Nakon par dana ribe i plodova mora, moram priznati da je jadranska riba slanija i mrvu ukusnija, ali lignje i hobe su u istom rangu, ako ne i bolje. I naravno, sve je mrvu zaljućeno jer nigdje niste probali kvalitetniji chilli. Divota.
Eh da, i mango lhasi. Šetali smo među siromašnim kućicama i upoznali par curica koje su u dvorištu otvarale cocktail bar, pa smo naručili Šri lanku u visokoj čaši. Eto, to je to…
Svejedno, i dalje nam svugdje daju ne prezačinjenu hranu jer smo bijelci, pa smo random otišli u Golden Gate, neki crni pajzl u sred džungle i rekli teti – ajd’ nam skuhaj kao za vas doma. Otišla je uz osmijeh i donijela Belzebubovu mlađ, sotoninu suzu i još ponešto u crab curryju i hot buttered kalamarka. Kriste Isuse kako je to dobro peklo, do granice bola, ali divno dobro. I sutradan niš’, kao da sam kuruzu jeo, a ne lignjeći paprikaš iz pakla!
Moram s vama podijeliti jednu anegdotu iz džungle. Spavamo tanano, kao student pred zadnjim ispitom na trećem roku, budi nas svaki urlik, kliktaj, lepet i kreket, vlage kao u podrumu u Zmajevcu, jedva čekam da svane, a onda, niotkud – muzika. Netko na razglas svira Za Elizu, ali zvuk kao na Spectrumu, neka blok flauta na baterije, krči i zavija. I sve je glasnija, rekoh, to je to, došli vanzemljaci na naplatu, što sam jeo i pio, jeo i pio sam. Izlazim vani naoružan kišobranom, nek’ odem kao borac, a ne kukavica, otrčim urlajuć’ kroz šumu prema izvoru zvuka, a tamo lik u tuk-tuku s razglasom na krovu vozi i prodaje fish sambose i one druge uštipke od sela do sela.
Tuk-tuk s gablecom, drive burek, fruštuk tuk… Kako sam se usro, ismijao i bogami najeo, ako vam ne smeta nedostatak higijene i drugih okusa osim riblje paštete i paleža, ova su peciva skroz cool…
Zadnja dva dana smo proveli u gradu Galle, odnosno Le Grand Galle hotelu na rtu pored stare kamene nizozemske tvrđave, koju su dogradili Portugalci, a završili Englezi (pa se čudimo što su siromašni, smeća okupatorska…) fortifikacijskom remek djelu i miksu između Petrovaradina i ulaza u Helsinki. U zidinama se osjećate kao u Dubrovniku, talijanski i kineski restorančići i slično, s istim takvim previsokim cijenama, ali sam Galle i nije nešto turistički epohalan.
Ribarsko mjesto s lokalcima koji cijeli dan vade mreže, a kilo sitne ribe je 15, dok je svježa tuna po 50 kuna. Kupanje i nije preporučljivo osim u divnom hotelskom bazenu i na privatnoj plažici, ali smo zato pogledali pola utakmice kriketa. Ne, ne pitajte me pravila… Inače, ako volite ovaj sport, odaberite Galle za godišnji odmor jer svi žive samo za to.
Kasandra nam je iz Zagreba dogovorila i na licu mjesta organizirala masterclass cooking show domaćeg chefa Sujitha Vithanasa, i prvo smo poslijepodne proveli radeći tri vrste curryja pa bute ih uskoro probali i kod nas doma jer smo uspjeli prenijeti tri kile začina, i riže, hvala ljudima na carini što nisu inzistirali, nadam se da ovim nismo nikoga povrijedili, kao ni s onom litrom rakije od kokosovih latica…
Hrana je i opet bila briljantna i uopće nije problem biti sad već deset dana bez svinjetine i govedine. Toliko mirisa i aroma, čudesnih okusa banana, papaja, manga, zemljanog peckanja praha od chillija i svježine friškog zelenog… Divota.
Inače, država ne želi craft piva ni vina, nameti su toliki da nema smisla, dućani s alkoholom nude prosječne australske sauvignone i čileanske crne kupaže (stotinjak kuna u restoranima), rakija kokosovača je u bescjenje, tridesetak kuna pola litre, dok smo najviše trošili Lion lager, jedino pivo kojeg ima posvuda, a najvišu je cijenu postigao u Merchantu u Fortu, 30 kuna, mamu im… Inače je od petnaestak do dvadeset, ali boca od 0,625!
Kola im je slađa nego kod nas, do bljutavosti, lubenice nisu jer ih beru prerano pa su nekak nedorečene, papaja nikad neće biti mango, a Šri Lanki treba ozbiljna akcija Čistećih Medvjedića. Pičimo iznajmljenim autom prema aerodromu u Colombu, kupujemo razgle, košulju na škampe, magnetiće i opraštamo s lijepim sitnim nasmijanim Tamilima, Sinhalezima i Sunitima. Pjevušim u avionu dok jezdimo u noć stalno “Ti si TaMilka mojamojamoja…” i veselim se nekom sljedećem susretu dok papam burek na aerodromu u Istanbulu.
Prekrasan otok, divni ljudi, pala je i 65. zemlja u putovnici, a ja već razmišljam o jubilarnoj 66. Ali prvo šljakica. Divno putovanje, hvala Brianu, Curry bowlu i Turkish Airlinesu na svemu!
Foto: RibaFish, Vilicom kroz Hrvatsku
Obrada fotki: Zvonimir Ferina
Šri Lanka: Kako smo jeli, pili i guštali na biseru Indijskog oceana 1. (Colombo, Elle)
