Intervju s mladićem koji unatoč tome što je u kolicima svaki slobodan trenutak koristi za svoju najveću ljubav – putovanja
Jednom sam na turneji sa zborom pripit išao raditi lastu s pet metara. Dvije blokade u hitnoj i bio sam već preksutra kao polovan. Drugi put sam u Francuskoj na kampiranju skočio pred puno cura u ne baš bistar, ali jedini potočić u blizini. Kad sam se dignuo, shvatio sam da sam promašio stijenu za deset centimetara.
Jednom sam pak skakao s deset metara na noge radi oklade, ali sam zaboravio skupiti noge i skinuti borolete – ne znam je li više boljelo otestisje, batine od babe, ili to što sam morao do kraja ljeta hodati bos.
Šalu na stranu, za razliku od nas hahara koji su najpametniji na svijetu kad se treba hitit u more i najpametniji su si na svijetu dok ih čuva neka božica sreće, Slavenov je skok u more završio oduzetošću i kolicima. Netko bi se smirio, odustao, povukao u sebe, ali ne i on – uz pomoć prijatelja počeo je brutalno putovati po svijetu i piše jednu prekrasnu priču.
Upoznali smo se u Šibeniku na Festivalu Putnika, kasnije sam ga intervjuirao za Putoholičare, vedar, veseo, uvijek se sprda, smije, popije gemišt ili pivicu moram priznati – divim se tom čovjeku i ljudima oko njega. Bacio sam mu par pitanja dok čekamo nova putovanja, možda čovjek upeca kojeg sponzora…
Hej Slavene, legendo, kako se nosiš s Coronom, jesi li i luđi od mene?
Di si Ribo, care! Ja sam ti, kao osoba s invaliditetom navikao na samoću i na ovakav „izolirani“ stil života. Mogu danima, pa i tjednima biti sam i zapravo mi nikada nije dosadno jer uvijek imam nešto za raditi. Od prošlog ljeta nisam stao, doslovno samo radim i vježbam i tako 0/24. To će se, nadam se, sve isplatiti i to dugoročno.
Mogu sa sigurnošću reći da sam od ove cijele situacije izvukao najbolje, napravio puno toga što sam imao u planu, i ono najvažnije, radio sam puno na sebi. Moram priznati da mi sada već jako fali neko putovanje i mislim da bi bilo dosta čekanja. Neki dan sam se cijepio pa ovome svemu, nadam se, konačno dolazi kraj.
Što je sljedeće u planu?
Planova je jako puno, ali tko zna koji će se realizirati. Prvo je u planu otići negdje na put! U lipnju je ideja s kolicima otići na Palagružu, a u rujnu s biciklom proći cijelu Hrvatsku obalu, makar spavao uz cestu. Baza će vjerojatno biti na Krku na kojem ću svakodnevno trenirati, a velika mi je želja obići Korčulu i Lastovo.
Naravno, tu je i Istra u koju me pozvalo hrpu predivnih ljudi i svakako moram posjetiti ekipu na Dugom otoku. Želja je proći Brač i Hvar te ponovno Mljet (obećao sam mu da ću ga odvoziti). Cres, Pag i Rab također želim proći biciklom. Uglavnom, kao što rekoh, puno je planova i ovisi o puno toga, najviše o drugim ljudima i financijama, a najmanje o meni. Zvuči čudno jel’da?
Vidim da se nešto piskara, gdje te možemo pratiti?
Evo sada sam se cijepio tj. čipirao pa vjerujem da Bill ima svaku moju posjećenu lokaciju. Osim toga, pišem za Večernji List (Blogosfera) i naravno imam svoj Instagram, Facebook stranicu i blog!
Večernji
https://blog.vecernji.hr/slavenskrobot
Instagram
https://www.instagram.com/slavenskrobot/
Facebook
https://www.facebook.com/slavenskrobot/
Tko je sve uz tebe kad se sprema na putovanja? Htio bih ovom prilikom opet zahvaliti svim ljudima koji su uletjeli s lovom, riječima podrške, šeranjem i svime ostalim kada je trebalo pokrenuti i odraditi prvi dio RokOtoka.
Obitelj je uvijek tu, za sve što treba. Prije puta uvijek vlada drama, ali me apsolutno svi podržavaju u svemu što radim, i u budućim planovima. U početku im je bilo jako teško i bojali su se za mene, ali mislim da su se do sada pomirili s ovime što radim i da ne mislim tako brzo stati. Osim obitelji, tu su naravno i prijatelji. Bez njih vjerojatno nikada ne bih otišao na prvo putovanje.
DCIM100GOPROGOPR0590.JPG
Veliko hvala tvojoj ekipi, stvarno su ljudine. Gdje si do sada sve bio, brojiš?
Ljudi obično misle da je sve ovo što radim puno lakše nego što zapravo je. Ne vide taj „behind the scenes“. Odlučio sam pokazati ljudima kako sve zapravo izgleda i vidim da ih to itekako zanima. Na primjer, puno ljudi koji me prate uopće ne znaju da ne mogu micati prstima. Ne znaju koliko se u sve dajem, koliko trošim tijelo, koliko čitam, istražujem, koliko riskiram i koliko sam već puta bio u nekakvoj, po život opasnoj situaciji. Vidi se samo onaj finalni „proizvod“ tj. slika mene s nekim lijepim krajolikom. Ekipa je ta bez koje se ne bi maknuo, na tome ću im zauvijek biti zahvalan.
Ljudi se žene, dobivaju djecu i gube interes za putovanjima i to je nešto s čime se moram pomiriti i tražiti drugo rješenje. Nije mi se problem prilagoditi, s godinama sam u tome postao majstor. Obično se misli da ja uz sebe 24/7 imam šestoricu prijatelja koji su gotovo uvijek spremni putovati na kraj svijeta. U stvarnosti to baš i nije tako. Za svako putovanje tu je puno zivkanja, moljakanja, uvjeravanja pa čak i traženja totalno random ljudi da idu sa mnom. Primjerice, na Šri Lanku sam otišao s dvoje nepoznatih ljudi. To je jako velika stvar koju ljudi baš i ne shvaćaju i koju im pokušavam objasniti.
Tko ti je putovalački uzor, čiji ti se stil ne sviđa?
Prije svega, svi koji puno putuju su mi tzv. uzori jer me čine pomalo ljubomornim i potiču da putujem još više. Bili to „Instagram“ putnici, kako ih ja zovem, ili oni pravi putnici, avanturisti, pustolovi i istraživači. Svi oni bude u meni taj neki bijes i vatru koju sam osjećao kada sam tek nastradao i na društvenim mrežama gledao prijatelje kako putuju. Možda mi je najdraži kolega putnik Goran Blažević, i kao osoba i kao prijatelj.
Uz njega, naveo bi i Vedrana Bublea. Tu su, naravno, Davor Rostuhar, Tomislav Perko, Boris Veličan, Nenad Vlahović i neizostavni Malnar & Bebek. Volim čitati Jasena Boku jer je car i mogao bih s njim pričati satima. Što se stila tiče, paše mi Srđan Šajinović jer mi se čini kao kul lik i piše slično kao i ja. Ne bih govorio o tome tko mi se ne sviđa jer je to subjektivno, ne želim o nikome govoriti ružno.
Koji ti je cilj?
Cilj mi je kratko i jasno – biti sretan. Živjeti punim plućima, putovati, odlaziti na koncerte i festivale, osamostaliti se i biti neovisan, družiti se i upoznavati nove i zanimljive ljude, okružiti se ljudima koji me motiviraju, biti što više na Suncu, voziti bicikl, što više vremena provoditi bez majice i ostvariti sve što si zacrtam. Jednog dana volio bih osnovati obitelj, ali polako, mlad sam!
Gdje si najbolje jeo i pio, gdje najgore?
U hrani sam najviše uživao na Šri Lanki, sve dok se nisam ukenjao u gaće. Obožavam morsku hranu i azijsku kuhinju. Pijem najbolje doma jer tu imam najviše cuge, haha! Nezaboravni sok od naranče pio sam u Maroku. Najbolji sok od manga u Tanzaniji. Najgore uglavnom jedem u arapskim zemljama. Ne eksperimentiram previše s hranom na putovanjima iz gore navedenog razloga. Kada si u kolicima, ne želiš se ukenjati u gaće, pogotovo ne dok sjediš.
Reci nam neki novi trač u travelerskom svijetu, ima nešto novo o Bađunu?
Iskreno, Bađun mi je u početku bio vrlo zanimljiv, a onda mi je sam od sebe postao nekako nezanimljiv. Nisam ni znao za tu cijelu armiju ljudi koja se na njega okomila, sve do prošlog ljeta. Te su me grupe, u kojima se o njemu piše, u početku zabavljale, a sada mi se sve više čini da su ljudi počeli pretjerivati.
Kao da im je to jedina zanimacija u životu. Šteta, Bađun je stvarno od sebe mogao napraviti veliku stvar, imao je puno potencijala, ali nažalost, sam si je kriv za sve. Zadao si je jedan fatalni Sok-Sak!
Što bi predložio za osvježenje naše Travel scene, festivale, druženja…
Mislim da bi dobro došao još koji event/festival poput Place2go ili meni još dražeg Croatian Travel Festivala, recimo po ljeti, negdje na moru. Osim toga, mislim da bi i nagrada „Dijana Klarić“ trebala dobiti na važnosti i težini, dobiti „službeno“ priznanje u Hrvatskoj jer je puno više od obične nagrade. Svidjela mi se recimo ideja dovođenja Levisona Wooda na CTF 2019., kao i legende Gorana Milića.
Predavanja u vrtu Vintage Industrial Bara pun su pogodak. Između ostalog, mislim da svi trebamo težiti promocijama ljudi koji, za pravo, čine nešto dobro, korisno, edukativno i inspirirajuće. Volio bih, naravno, i da su sve te lokacije pristupačnije i dostupnije osobama s invaliditetom i da ljudi počnu shvaćati da smo i mi ljudi i da itekako želimo i možemo putovati.
Reci nešto za kraj i hvala ti na hrabrosti, entuzijazmu i žilavosti, velik si!
Budite sretni ako ste zdravi. Prestanite kukati jer uvijek postoji netko kome je gore, naučite cijeniti male stvari u životu i kupite kartu, ostalo će se samo posložiti! Ako nešto želiš, idi po to!
Hvala stari, sretno!
