Draga Alma, tko si ti, gdje živiš i otkud ljubav prema putovanjima?
Prije 37 godina rođena sam u Zagrebu, gdje sam provela vrlo aktivno djetinjstvo uz progresivne roditelje, baveći se sportom koji je uvjetovao česta putovanja u planine. Mislim da sam tu isprogramirana da budem nemirnog duha, avanturistički tip u potrazi za više i bolje. Ili su to možda samo geni…
Vrlo rano sam naučila pakirati se, pretvarati Schillinge u Lire, raspodijeliti klopu u ruksaku na nekoliko dana i koristiti sve jezike na koje me mama poticala. Tu gradim temelje ljubavi prema putovanjima i stranim jezicima bez kojih putovanja ne primaju dublji smisao.
S 15 godina odlazim u Oxford u ljetnu školu, a s 18 godina se osamostaljujem i odlazim od kuće na američki fakultet u Dubrovnik. Već s 19 sam bila na praksi u Milanu. U Americi sam nakon posljednje prakse s 21 godinu ostavila kofer i odlučno sama proputovala Ameriku i dio Kanade s ruksakom na leđima, a potom se vratila završiti fakultet. Uredski posao u korporativnom svijetu me jako brzo našao, prije nego se tinta na diplomi osušila. Nakon više godina rada, dobila sam stipendiju za magisterij u Italiji u Parmi i s posla se vratila u studentske klupe. Samo biti u centru izrade parmezana – za mene je bilo dovoljno zadovoljavajuće.
Po prirodi sam vrlo aktivna i nikad mi, baš nikad nije dosadno. Tradicionalno sam konzervativna, a mentalno sam promiskuitetna. Volim biti okružena ljudima koji znaju više, koji me mijenjaju, nadahnjuju i kritički razmišljaju. Odgajana sam o važnosti znanja, čitanja, razmišljanja, propitivanja i razumijevanja. Ne napušta me dječja zaigranost i propitivanje, uvijek sam okupirana nekim hobijem, devetim stranim jezikom kojeg studiozno učim ili nekom novom životnom vještinom. Većina tih sportova, hobija, volontiranja i freelance poslova me odvela po cijeloj Europi, a i u druge zemlje poput Ukrajine, Armenije, pa čak i do Sirijsko – turske granice kao volontera u jeku migrantskog vala. Volim biti izložena nepoznatim iskustvima i situacijama.
U moru tih hobija, poslova sa strane, volontiranja i aktivizma, iskočila je vještina kuhanja kojoj sam zadnjih desetak godina dala posebnu pozornost. Doma su se oduvijek kuhala svjetska jela, i ništa nam nije bilo strano. No ipak azijska klopa traži razumijevanje namirnica i obradu u drugačijem smislu. Shvatila sam da svašta nešto umijem, ali da nisam vješta u kuhinji što se širine znanja tiče. Prionula sam na posao, a onda odlučila promijeniti okolnosti i okolinu u kojima se 2017. godine nalazim te u bespućima interneta našla kulinarsku stipendiju u Indoneziji. Takva prilika se ne propušta.
Kako je sve počelo, kad si shvatila da si putnik?
Da sam putnik shvatila sam kada su me drugi ljudi počeli oslovljavati tako na fakultetu. Nikad me nije bilo doma ili u kafiću, stalno sam negdje išla, zanimali su me novi ljudi i nove ideje. Bila sam poslušno dijete, i vrlo rano završila fakultet s tek napunjene 22 godine. Nakon toliko aktivnosti i žurbe napisala sam si listu desetak zemalja koje želim proputovati nakon fakulteta i poslove koje želim raditi. Na toj listi su bile uglavnom egzotične zemlje.
Nogom u „stražnjicu“ mi je dao moment i naveo na razmišljanje kada sam shvatila da me na većini razgovora za posao u Zagrebu, od javne uprave do privatnog sektora, pitaju zašto ne živim vani i da to moram što prije učiniti. Na svakom putovanju ili boravku u drugoj zemlji upoznala bih ostale putnike u ranim 20-ima. U razgovoru s njima često su naveli slobodnu godinu od fakulteta ili posla kao glavni razlog zbog kojeg putuju. Objašnjavali su mi kako putovanjima proširuju svoje vidike, bolje razumiju ljude, žele se posvetiti i usavršiti vještine i znanja, a sve kroz neplaćenu godinu. I onda sam si rekla: „To! je upravo ono što i ja želim“. Mora postojati način.
Što se hrane i putovanja tiče, uočila sam da se iz Egipta nisam vratila s klasičnim suvenirima, već s hrpom začina, slastica i pribora za kuhanje. Na apsolventskom putovanju kroz Siciliju, dok su drugi ispijali kave na suncu, ja sam se zavukla na lokalnu tržnicu i obavila nabavku prije kraja putovanja.
Iz Milana sam se vratila s dvije moke (kafetijere) oduševljena novom aparaturom u kuhinji. Iz Parme sam se vratila sa 6 kilograma parmezana. U Americi sam radila tri posla, od uredskog u NGO-u do ugostiteljskog. Jedno vrijeme sam radila i u klasičnom velikom lancu američkih supermarketa na blagajni. Svima sam bila zanimljiva i znali su me jer sam svaki proizvod prije skeniranja izokrenula i pitala „What is this for?“ (par takvih proizvoda kao primjer bili su žumanjci u tetrapaku, zaleđeni ocijeđeni sok od limuna i notorne smrznute večere). Bila sam dodana vrijednost shopping iskustvu u lokalnom supermarketu. Svi su znali da će na blagajni sa mnom pričati o hrani.
Otkud ideja za ovako obiman zahvat, kuharicu o Indoneziji?
Odlazak u Indoneziju imao je svoj cilj – bolje razumjeti azijske kulture o kojima toliko čitam i naučiti dobro kuhati. Nakon dva semestra na sveučilištu u glavnom gradu Centralne Jave i kitchen labova uslijedila je bogata praksa u dva restorana i dva cateringa. Što se kuhanja tiče, Indonežani se ne zamaraju formom, već sadržajem. Ideja za kuharicom rodila se početkom 2018. godine u jednoj od kuhinja u momentu kada sam ostala bez slobodnog mjesta u bilježnici za pisanje recepata. Prvo što sam napravila sam otišla kupiti nove bilježnice, a onda sjela i napisala mail u kojem sam detaljno inicirala projekt za izdavanjem vlastitog kulinarskog putopisa.
Kao svemu i pisanju sam pristupila studiozno, strateški, metodički i odlučno. Bez dileme sam znala o čemu ću pisati i kako ću tu provući vlastita iskustva.
Reci nam kako je došlo do suradnje i nešto više o samoj kuharici
Do suradnje je došlo u ovo pandemijsko doba kada se veleposlanstvo Republike Indonezije u Zagrebu odlučilo na izdavačke projekte u godini čitanja. Sve je teklo jako brzo, ja sam bila spremna, materijali su bili gotovi i kuharica je čekala svoje vrijeme. Neke stvari poput dobrog recepta ne treba požurivati. Knjiga na 100 strana ima izdašan opis sastojaka i začina, 25 recepata, opisane metode kuhanja te ostala poglavlja o tradiciji, običajima i ritualima vezanih za hranu.
Mogu slobodno reći da se knjiga sama napisala. Izlagala sam se svakoj situaciji kojoj sam mogla, tražila sam odgovore od lokalnih ljudi gdje god sam bila. Budila se u ranojutarnje sate kako bih snimala kuhare i kuharice, vozila se lijevom stranom ceste i padala s motora, krstarila rijekama Bornea, i dok su svi slikali majmune i ptice, ja sam u potpalublju čučala i pržila ribu s glavnom kuharicom. Odlazila sam sa šamanom u žetvu na crve za večeru… Hrana u Indoneziji je centralni dio i sadržaj svakog događaja, čak i najmanjeg. Od Papue do Zapadne Sumatre dokumentirala sam gotovo svako jelo ispred sebe i tada shvatila da sam luda za hranom i običajima i da ta priča treba biti ispričana. Sve je to dio iskustva koje me obogatilo ne samo znanjem koje ima koristi, već duhovno i emocionalno.
DCIM100GOPROGOPR3198.
Koliko si vremena provela u Indijskom Oceanu, zašto si se zaljubila baš u Indoneziju?
Provela sam godinu dana u Indoneziji. Možda se čini malo, no ja sam svaki dan iskoristila u potpunosti. Pauzu između dva semestra u trajanju od dva mjeseca sam iskoristila u istraživačkom i vrlo avanturističkom pohodu po Javi, Borneu, Sulawesiju, Papui, Baliju i Sumatri. Indonezija nije samo Bali, i to mnogi shvate prekasno.
Oduševila me činjenica iako žive i u težim uvjetima od nas, izloženi su potresima i poplavama češće od nas, oni nikad nisu pesimistični i uvijek su nasmijani. Njihov laissez-faire je vrlo privlačan. Ne postoji odgovor „ne“ već „ne još“. U Indoneziji naučite slušati jer svi tiho pričaju. Tamo stvari nisu nametnute, mi smo. I za lakši boravak čovjek mora prihvatiti stvari kakve jesu. U početku je to borba s vlastitim naučenim stavovima i uvjerenjima ali kada jednom zajednički objedujete s Indonežanima shvatite pojam strpljivosti.
DCIM100GOPROGOPR8889.
Ali to nije sve, koliko si svijeta obišla?
Čini se kao da sam puno prošla, a ustvari oni iskusni putnici znaju da je to malo. Prošla sam 41 zemlju svijeta (u neke sam se vraćala i više puta, poput Turske 12 puta). Osim sjeverne Amerike, Europe, sjeverne Afrike, Bliskog Istoka obišla sam i Kinu, Australiju i JI Aziju. Vratila sam se iz Laosa, Vijetnama i Kambodže par dana prije lockdowna.
Gdje sam se osjećala najugodnije i najtoplije u svakom smislu bio je Iran, a najljepši krajolik, dobre ljude i vrhunsku klopu doživjela sam u Laosu. Kao da vam je netko spustio screensaver.
Kuhaš li ili samo putuješ?
U pandemiji je prevladalo kuhanje. Kuham stalno nešto novo, a ono što ispadne vrhunski dobro, ponavljam. Kuham ja i dok putujem. Treba mi samo motor i pregača. Na putovanjima uvijek pitam za dozvolu i ulazim u kuhinje, a Azija pruža iskustvo da su u kuhinju svi dobrodošli. Street food je ustvari jedna velika kuhinja. Puno toga se može i tamo naučiti. Obilazim i mnoge master classove na putovanjima i često kuham s domaćinima. Veliki sam fan home cookinga. Kuhanje doma je posao vrlo visoke produktivnosti, učinkovitosti i kreativnosti. Rezultati su vrlo vidljivi i mjerljivi.
Zadnje dvije godine sam si dala u zadatak da što bolje savladam kinesku kuhinju.
DCIM100GOPROGOPR2601.
Kako si preživjela godine restrikcije, gdje si prvo otputovala nakon završetka lockdowna?
Da budem iskrena, nije mi uopće teško palo. Ni malo. Taman sam se vratila s vrlo bogatog putovanja s vrlo bliskim prijateljima. Veći dio lockdowna sam slagala slike i filmove s puta. Pa sam se malo povukla pisati.
Ako putovanja iz nekog razloga osim pandemije nisu moguća, postoji način da prođete kroz neku zemlju, a i da niste izašli iz Hrvatske. Imali smo radionice kuhanja i druženje sa ženama iz Sirije, Afganistana i Iraka. Na taj način možete doći u dodir s drugim vrlo bogatim kulturama i ponešto naučiti.
Ja sam dosta disciplinirana i nije mi teško primiriti se kada moram. Prvu stvar nakon lockdowna sam s društvom otišla na jedrenje po Hrvatskoj. I najmanja kabina na brodu nije bila tijesna jer smo svi bili željni putovanja i dobre klope.
Imaš li u planu kakve radionice?
Imam, čim nađem model suradnje i platformu na kojoj mogu održati predavanja o začinima i pokazati drugačije metode kuhanja. Zanimljiva je činjenica da ljudi u Aziji ne povlače nož prema sebi, uvijek od sebe.
Odlučila sam da će ova knjiga biti besplatna, jer želim bilo kakvu prepreku za čitanjem maknuti s puta. Tko ne stigne doći do knjige, a želi ju u obliku pdf-a neka mi se slobodno javi na alma.sarac@gmail.com
Možete me zapratiti na Facebook stranici i Instagramu.
Koji je tvoj savjet ljudima koji kreću kuhati prema tvojim receptima i gdje nabaviti osnovne namirnice?
Savjet koji bih dala svakome na početku ove avanture jest nemojte se bojati nepoznatih namirnica. Što je egzotičnija više je držite u rukama, šnjofajte, dirajte, režite, kuhajte, pržite, pohajte… svaka greška je novo znanje. Svaka namirnica ima svoju svrhu u jelu okusom i mirisom. Nemojte se bojati probati smrdljive namirnice, okus zna biti fantastičan. Gledajte Youtube – ne samo goli recept, već istražite više o tom jelu, tradiciji jela ili kako se obračunati s određenim začinom. Iza mene su tisuće i tisuće sati gledanja takvih filmova. U kuhinji doma pustolovni duh dolazi do izražaja ako kuhate bez predrasuda.
Ja sam dobila temelje u Indoneziji no tu moja priča nije stala. Po povratku sam po završetku jednog recepta već tražila sastojke za drugi. Onda me priča odvela do susjednih zemalja ili zemalja koje su utjecale na to jelo pa bih se okušala i u toj kuhinji. Sada rado kuham kineska, tajlandska i khmer jela.
U Zagrebu nije teško danas doći do ovih namirnica kao nekad. Postoje tri glavna dućana koja su vrlo popularna i nude sve potrebne namirnice. Ako neki umak ne možete naći, sve možete napraviti sami od nule.
Koji su ti sljedeći planovi?
Napisala sam izuzetno puno materijala o kulturi hrane u Indoneziji, a izdvojeni dio je ušao u kuharicu Selamat Mencoba. Stoga se i nadam novim izdanjima, volumima i suradnjama. Ne nužno samo o Indoneziji. Mogućnosti su bezbrojne. Osim novih izdanja, u planu mi je objaviti putopisni i kulinarski blog na engleskom jeziku za širu publiku.
Sljedeći veći poduhvat na kojem radim jest provesti mjesec Ramazan 2022 opet u Indoneziji na otočju Maluku gdje je i započela priča s trgovinom začina. U planu je ponovna posjeta Laosu, a na onom papiru s listama zemalja još uvijek stoji Kirgistan.
Kapa dolje i sretno!
