Moj najbolji prijatelj Dino je te davne 1995. osvojio za nas velike pare u Kviskoteci i odlučio počastiti svog buraza i mene putem u Salzburg na koncert Neila Younga. Krenuli smo usred noći s par sendviča i piva, nismo imali love za cestarine, a Boova Renault četvorka nije bila nešto najnovije proizvodnje, pa smo nakon gombanja preko planina i sela, muzeja Porschea u Gmündu i skijaške skakaonice u Bischofshofenu nekako konačno došli i do njega, savršeno planiranog i izgrađenog, među hrpom brda i uz moćnu rijeku Salzach, toliko uredan i čist da ti je neugodno baciti žvaku na pod.
Pala je ljubav na prvi pogled, bogami i drugi kad smo stali na most na kojem je svirao Mozart, a onda navečer i na samom koncertu… Put nazad nije bio toliko dojmljiv, ali pri sljedećem posjetu kada smo jeli u restoranu Ikarus – bogami jest. Treći i najdulji boravak u Salzburgu dogodio se prošloga tjedna u organizaciji Sandre Piro ispred TZ Salzburga, koja nas je pozvala na gastro pivsku turu s pokojim iznenađenjem.
Do Salzburga možete kraće kroz tunel u Karavankama ili pola sata dulje obilazno preko Graza, u idealnim uvjetima za oko pet sati vožnje s obaveznim stajanjem na benzinskoj za Pringlese i Manner napolitanke. Zbog dosadne kiše, obavili smo ultra brz i jednostavan check inn u mirnom i jednostavnom hotelu Hofwirt, desetak minuta pješice od centra grada, i odmah se zaputili prema samoj jezgri i restoranu pivnici Zipfer Bierhaus. Smješten na jednom od glavnijih gradskih trgova, u atmosferi kakva se nije valjda promijenila otkad je kojih par stotina kilometara dalje nastao Hajduk, sve u drvu i starim artefaktima po zidovima – u Zipferu jednostavno moraš trenutno poželjeti pola litre piva u svojoj desnici.
Jedan od naših domaćina, vodič u mirovini 65-godišnji Ronald nam je s puno ljubavi ispričao sve tajne lokalnog jelovnika pa smo probali jako puno toga, od klasičnog bečkog šnicla preko goveđe juhe do štrudla i Kaiserschmarrna. Zipfer Bierhaus najviše nas je ipak dojmio lokalnom krvavicom, aromatičnom, mekanom i bez previše primjesa, tu je bio i izvrstan gulaš od goveđeg srca i jetrica na kiselo uz sočne knedle od kruha te izvrstan, bistar i pitak Zipfer Urtyp. Desetak vrsta piva donjeg vrenja pretežno iz Austrije s malo Njemačke bile su taman za početak fine avanture koja se sutradan nastavila razgledom grada uz posebno vođenje na temu piva.
Salzburg naime ima profesionalnu pivsku vodičičicu Martinu Gyuroku, šarmantnu sitnu crvenokosu damu u najboljim godinama koja zna sve o svakoj pivovari u Austriji, a ima ih oko 350! Uživali smo u povijesti i pričama o zgradama koje uz pokoju promjenu i renovaciju u centru Salzburga stoje od 13. stoljeća, a dobar dio njih je bio ili i danas jest duboko povezan s pivom sve od prve zapisane pivovare iz 1374. godine.
Ako vas zanima, Austrijanac popije prosječno 103,5 litara piva godišnje, a proizvedu 10.000.000 hektolitara! “Salzburg je prije svega crkveni grad, ali je odmah nakon toga glazbeni, a bogami i pivski!“ završila je Martina s izlaganjem i ostavila nas nakon slučajnog susreta sa Zlatkom iz Broda koji radi u najstarijoj pekari grada, pred narednim restoranom – Bärenwirt.
Ulaz u restoran ne obećava, ali je zato veće oduševljenje kad sjednete u pravi lovački dom smješten nedaleko centra grada. Pola pohanog pileta (Backhendl) s krumpir salatom je ovdje pod mus, ali nas je trenutak prije ogromne porcije oduševile i juhe od češnjaka te od Augustiner piva, koje je i pivo kuće i dolazi u keramičkim kriglama. Sama juha od piva, gusta, moćna i s puno kopra i kima, jelo je o kojem se da razmisliti i možda ga pokušati ponoviti kod kuće, baš kao i pohanu jetricu!
Nije bilo vremena za odmor jer nas je očekivala vođena tura kroz pivovaru i pivnicu Augustiner, koju se ne smije miješati s njemačkom istog naziva. Na austrijskoj etiketi – nema svećenika, a totalni je gušt slušati master brewera kako objašnjava da se ovdje još uvijek koriste stare tehnike, preko stotinu godina stari kotlovi i hladilice na bazi bakra te bazen za odležavanje piva. Vare svega nekoliko vrsta piva, a lager im odležava ogromnih deset tjedana, što pivu daje nebesku mekoću i laganost. Sama pivovara nije toliko velika koliko je ogroman prostor pivnice, odnosno više prostorija za apsolutni pivski doživljaj.
U par dvorana i na dvije terase ima mjesta za više od 500 ljudi, a svakako treba naglasiti najjeftinije točeno pivo u pivnici u Salzburgu i Austriji od 3.60 Eur (Austrijanci su dosta ljuti na političare jer je inflacija gotovo 10%, a cijena piva u pivnicama uglavnom je prešla psihološku granicu od 5 Eura!), a tu je i brdo vitrina s velikim izborom comfort fooda poput crne repe, Leberkäsea, pečenih rebrica i potkoljenica, pereca i svakojakih peciva… A možeš i sam donijeti svoju klopu!
Ljudi i dan danas pred pivovarom s autima čekaju u redu za svoju gajbu, a Augustineri nisu ostavili na cjedilu svoje vjerne potrošače ni tijekom korone kad su svoj sjajan lager dijelili pod maskama. U 15.00 u petak je ušlo barem 300 ljudi u pet minuta, kako bi u Puli rekli – štala! Čista pozitiva, nešto slično kao što je bio Medvedgrad na Savskoj dok ih 2004. nisu protjerali i sve upropastili…
Da ne bi sve bilo samo pivsko-gurmanski, Sandra nas vodi u kazalište lutaka na predstavu “The Sound of Music” i specijalan razgled iza bine gdje smo se upoznali s nimalo jednostavnim životom ljudi koji stvaraju marionete. Dubok naklon.
Jutro smo iskoristili posjetom marketom na otvorenom na onom istom trgu, gdje subotom dolaze food truckovi i prikolice koje nude proizvode i specijalitete s lokalnih OPG-ova. Svega se tu nađe, od cvijeća i sadnica preko magnetića i pereca, pa do ozbiljnih sireva, povrća i raznih šunki i špekova.
Cijene su nas blago otrijeznile, a ni kiša nam nije baš nije išla u prilog, pa ocjenjujemo plac tek četvorkom, iako smo tek sad shvatili zašto se salata zove iceberg!
No, trebalo je opet piti, ali tek nakon jako ugodnog vođenja nasmijane dame iz pivovare Trumer u petnaestak minuta udaljenom Obertrumu. Modernija od Augustinera, ali također s ozbiljnim poštivanjem pravila o kvaliteti piva koje stoljećima oduševljavaju lokalno stanovništvo, osnovana je 1601., a u vlasništvu obitelji Siegl – zadnjih 250 godina!
Imaju šezdesetak zaposlenih i 1% ukupne proizvodnje piva Austrije, vlastiti ječam, a ulaz im krasi – nasad hmelja! Piva odležavaju minimalno sedam tjedana što im u konačnici daje tu beskrajnu svilenkastost i mekoću u ustima. Naravno, osim pilsnera koji ima onu divnu gorčinu. Kušamo i najozbiljnije pivo putovanja, Trumer Imperial, koji je pilsner, ali bock jačine, kupujemo suvenire te načeti finim perecima dolazimo na ručak u pivnici Urbankeller.
Zdanje s predivnom terasom pripada hotelu, pa je i atmosfera malo pristojnija, ali mi definitivno nismo sa svojim narudžbama i apetitom pa jedemo i opet sjajne smeđe jantarne goveđe juhe (neću moći kravu pogledati u oči jednom kad se vratim doma), s trakicama palačinki, jetrenim ili sirnim knedlima, ramstek od austrijskih junica i izvrstan Tafelspitz, ali pobjedu odnosi govedina u moćnom, jakom umaku. I naravno, njegovo veličanstvo Kaiserschmarrn. Koliko ja njega mogu pojesti, još kad je ovako divan masniji, a mrvu žilav. Divota…
Došlo je vrijeme i za razgled stare jezgre i penjanje na stari grad. Srećom, pa je tu uspinjača koja je puno jeftinije ako koristite Salzburg Card koji vam omogućava više vožnji po gradu i okolici u dva dana za četrdesetak Eura (vožnja u jednom smjeru je inače 18!). Divan pogled uz promjenjivo vrijeme i ponovno divljenje čistoći i urednosti ove bajke.
Restoran-pivovara Die Weisse, našu sljedeću destinaciju, karakterizira mogućnost primanja velikih grupa gostiju, pa smo se tako utopili u najglasnijoj gomili našeg gostovanja. I dalje smo u blizini centra Salzburga što je i logično za grad od 160.000 stanovnika i valjda najvećim brojem restorana po glavi istog. Svijetli Die Weisse, klasično pšenično pivo njemačkog tipa, je po meni najkompletnija piva našeg putovanja i najviše po mom štihu, a može se naručiti točena, a i u boci koja radi „Plop!“.
Plopali smo puno puta i uživali u tradicionalnoj svinjetini na dva načina, tanko rezanom pečenju i golemim rebricama. Pobjedu je ipak izvojevao pečeni krumpir. Epohalan, skoro kao onaj u Bekalu na Trešnjevci, krumpir putovanja, ne pretjerano mastan, hrskav i pun ukusne unutrašnjosti.
Došlo je i vrijeme za kutak o zdravom životu u Salzburgu, a s obzirom na to da uz Salzach imaju kilometre uređenih šetnica i brdo Kapuzinerberg, svaki dan je palo 15.000 koraka, ali srećom nisam sreo navodne divlje koze koje tu inače mirno brste… Nedovoljno, ali barem neka utjeha, s tim da je pogled s Kapuzinera – sjajan! No kako i iznad brda postoji planina, vozimo se do Grödig / St. Leonharta i gondolom vozimo na planinu Untersberg na 1810 m nadmorske visine.
Divljenje pogledu, urednosti, miru i tišini i teti koja po snijegu trči u kratkim biciklističkim hlačicama. Općenito, teško je vidjeti debelog lokalca, svi su na nekim biciklima ili samo u trku…
Vrijeme je za posjet Red Bullovom Hangaru 7 i kolačić u Carpe Diem Loungeu (lemon curd za apsolutnu preporuku, ne i palačinke). S tugom gledam na kat u Ikarus, jedan od tek par restorana s dvije Michelinove zvjezdice u kojima sam jeo, ali put nas danas nije odveo gore. Uživamo u razgledavanju Formula, aviona, helikoptera, svemirskih brodova i još sto čuda najbogatijeg Austrijanca Dietricha Mateschitza koji je stvarno ostavio puno toga za sobom. Kao i najljepši zahod svijeta – s maketicama aviona u sredini!
Konačno je došao red i na posjet najstarijoj privatnoj austrijskoj pivovari (1492.) i pivnici Stiegl Brauwelt uz višesatni razgled i naravno, klopu u restoranu uz tete u dindrlama i frajere u kratkim kožnim hlačama. Pola muškog Salzburga nosi kožne hozne i nakon početnog ushićenja dolaze do ranga kroksica na zagrebačkoj špici, ali morate baciti oko! I, konačno, moderni aleovi – Stiegl je i dalje pivovara koja prati trendove i istražuje u svim segmentima, i u tome im ide jako dobro. Za probati – pivo odležalo u bačvi gina, i svakako – gigantsku punjenu papriku!
Kiša nam nije uspjela pokvariti hodanje po prelijepom parku ljetne nadbiskupske rezidencije Hellbrunn te „vodenim trikovima“ (Wassertspiele) koje je uz još puno toga dao napraviti prebogati nadbiskup Marcus Sitticus. U razgledavanju palače, parkova i ribnjaka ove ljetne rezidencije bogatih ljudi iz sedamnaestog stoljeća bili su uključeni i vodeni trikovi, ali nam ih je vidljivo umoran vodič (od milja – poluvodič) obećao da nas neće previše smočiti.
I tako je i bilo, a ja sam ostao zapanjen količinom ljudske inteligencije koja je bila potrebna da se 350 godina prije izuma struje zahvaljujući samo potisku vode ovdje napravi toliko štrcalica. Dobro, malo mi nije sjeo taj snobizam i što su ljudi tu bakanalili, a par kilometara dalje ginuli u rudnicima soli koji su i obogatili ovaj kraj, ali eto, barem su im ostavili nešto u zalog…
Posljednja večera nas je dočekala u restoranu pivnici Sternbräu, nećete vjerovati, u strogom centru grada, uz lovačke i ine gulaše, krpice sa zeljem (za obožavatelje kima, koji obilato ide i u svaku kupus salatu) te vizualnim kraljem deserata – salzburškim nockerlom. Ovaj gigantski šnenokl je više fotogeničan nego ukusan, ali dojam je postignut! Još jedna u nizu kvalitetnih pivica, Stern, i pozdrav s pivicama. Popio sam limun sodu za kraj i malo se poveselio treningu u utorak…
Nakon doručka s najboljim kajzericama čovječanstva i onih drugih peciva bez križića na vrhu (gebäck) sa šunkom i meko kuhanim jajima, oduševio nas je usputni zastanak u rudniku soli u Obertauernu s totalnim respektom za vrijedne Kelte koji su stoljećima stvarali ono što ova pokrajina danas ima, a na meniju je bila vožnja brodom po mraku slanim jezerom u srcu planine, prelazak granice s Njemačkom 200 metara ispod površine, lizanje soli, vožnja toboganom… Dakle, čudo!
U biti, idealan završetak putovanja jer upravo rudnicima soli, vještim mešetarima, i rijeci po kojoj su prevozili sol baš kao u pjesmi Haustora – cijeli ovaj prostor i duguje sve što ima. Nabavka slanih suvenira, sjajan vozač Ivica i povratak kućama bez stajanja na vagu… Kako smo prijenos Eurosonga dočekali upravo u Salzburgu, gradu Von Trappovih (u filmu su za potrebe snimanja bježali u Njemačku, a ne u Švicarsku – evo, i to smo vam omogućili!), ova je karikatura upravo savršen opis našeg kratkog i sjajnog izleta…
Nismo se ni dotaknuli Mozarta, niti Mozart kugli, originalnih ni lažnih, stoljetne arhitekture, trećeg najstarijeg glazbenog festivala na svijetu (Music Summer Fest) niti stotine divnih stvari koje ovaj grad još krije u sebi, ali samo možemo zaključiti – Salzburg je neiscrpni izvor kulture, ljepote i hedonizma. Bombonijera. Uvijek se rado vraćamo!
