Prije točno godinu dana u ovo doba krenuli smo plivati prema Koločepu. Petnaestak plivača, na brodu Lovre, Marija, Kasandra i neki mali Jurić, spasilac. Sutradan je Jurić skočio sa mnom u more i izvukao sljedećih par otoka, pogotovo najbesmisleniju dionicu od Mljeta do Korčule kad se od umora nismo mogli popeti na kopno nego smo padali natrag kao prezrele kruškice.
Dubrovnik nas je dočekao divno, a sve što je onda uslijedilo je bila jedna prekrasna bajka, ljudi koji su podržavali, bodrili, primili, hranili, liječili, pisali, donirali, sponzorirali, dočekivali, slušali što imamo za reći i uzeli knjigu s porukom: Pročitajte večeras barem jedno poglavlje s roditeljima i ne zaboravite pričati o tome – pitajte sve što vas zanima i krenite u prirodu istraživati… Podijelili smo 2.000 knjiga, sad zbrojite koliko je ljudi bilo na 17 od ukupno 50 otoka, prvoj od tri godine projekta #RokOtok. Ljetna bajka…
Jučer, kad smo trebali krenuti na ovogodišnju fazu projekta, od Brodarice na Krapanj pa cik-cak do Ugljana, barba život je i opet imao neke druge planove, pa da ne forsiramo i izazivamo Coronu i što već ide s njom, nismo krenuli plivati, nego sve odgodili na sljedeću godinu, okvirno i opet – 5. srpanj, ali 2021. Svim srcem obećavam da ćemo smisliti još novih igara, skrivanja blaga, poklončića… Ali ove godine ćemo pričekati, baš kao će i sve drugo ove godine jednostavno – pričekati.
Prekjučer me zvao jedan tata od curice koja je s Rokom išla u razred, rekao je da ima nešto za mene. Otišao sam nakon posla, umoran i nekako rastresen, ono kad nije tvoj dan, Sjeo sam s njim, popričao, a on mi je dao ovu majicu. Rokov razred, sada već 8a, uspješno je završio školsku godinu a samim time i osnovnu školu i napravili su si nešto za uspomenu. Pa su se sjetili i Roka, i tako sam je dobio i ja. Hvala Ljubić…
Kada danas na ulici vidim dječurliju s frizuricama, prekratkim trapericama, zagledane u mobitele, dođe mi da ih sve zagrlim i stisnem kao Roka kad bi konačno došao taj dan u tjednu kada smo zajedno. Srećom pa ih stvarno ne grlim jer bih dobio malo drugačiji odgovor od Rokovog, ali i dalje uživam pričati s njima i davati im epohalno pametne savjete, pokušati im približiti život, reći im da su im starci u biti najbolji frendovi, ali da ne znaju to pokazati, i da stisnu do kraja srednje škole jer onda počinje pravi tulum.
Zamislio sam tako da sad ulazim u stan gdje je već ranije Rokatanski došao iz škole, i da je onako mazan i nasmijan dok žica nešto nezdravo za večeru, pa slažemo pohance i pomfrit, pijemo fantu i planiramo sutrašnji napad na nove toplice, županiju, otok, plažu… I zato, Roksa, odmaraj tamo gore i čuvaj snagu za držanje figa i smijanje dok u crnome moru negdje u dubini lignje i grbavi kitovi rade tulume, a tvom debelom ćelavom starom se stišće guza od straha, krećemo s nastavkom ispunjenja obećanja da ćemo posjetiti sve otoke – sljedeće godine u ovo doba. Puno fališ, voli te tata, zauvijek.
