Rok 5.0

Rok 5.0

Neki dan gurnem stari CD u auto.
I krene Zadnja Večerja Lačnog Franza.
Onaj divni live.

Baš kao i na današnji dan pred pet godina kad sam se spuštao sa Svetog Duha obogaćen za skoro pet kila moje djetetine, te majušne gomile adenina, gvanina i ona druga dva, ukratko – najvrijednijeg bića na svijetu.
I rasplako se tada ko Spužva Bob na nepravdu i dugo tulio od sreće i emocija po Selskoj na putu za posao.

Pa počastio Playboy ćevapima, raju tulumom, sebe mamurlukom i ostao kratkoročno siromašniji za trosjed (“Riba, malo sam ti se popišo po kauču”) i dugoročno bogatiji, bogatiji za puno briga, nespavanja, neshvaćanja, uspona i padova…

Ali bogatiji i za ono zbog čega i jesmo bačeni na ovu nakupinu stijena i vode na kojoj vladaju pokvareniji i podliji mravi – produžetak vrste.
I za ono što tvoje čedo predstavlja u mozgu, emocijama, pažnji, izgradnji tebe kao osobe.
I s nadom da će mu biti lijepo i da će znati uživati u životu krenuo u borbu.

Moji snovi o toploj obitelji raspršili su se kao prdac nasred oceana i prije prvog rođe, a onda su krenula gadna vremena.
Sve dok Rokova mama nije pronašla i nedavno se udala za čovjeka kakvog je i tražila cijeloga života i koji ima izvrstan odnos s Rokom, sve najbolje im bilo.
I konačno nema više previše razmirica, sve je usmjereno na, doduše dosta različite, aspekte psihofizičkog ulaganja u Rokovu budućnost, znanje i obrazovanje, čak mi je i alopecija skoro zacijelila.
A Rok je divan.
Kad ste egotriper i dijete vas ne kuži do treće godine hrabro je to javno priznati i biti nagrađen u godinama koje slijede i kad obilato nadoknađuješ propušteno.
Barem se nadam.

Kod logopeda su konačno prešli sa š, č i ž na r, pa sad po cijele dane onomatopejiziramo hladnoću (brrrrrr), glad (krrrrrrrrrrrrr), ljutnju (grrrrrrrrrrrr), mobitel (zvrrrr).
I ono na prrrrrrrrrrrrr, ipak sam mu ja tata.
I ronjamo po bazenu na bebama-vidrama i držimo dah u kadi.

Dvije godine ga nisam uspio nagovoriti da umoči nozdrvu u vodu, kad ove godine – “tata vidi!”
I ode mališa na dno bazena sam od sebe vadit neke igračke.
Ja blenem u njega ko da vidim netom punoljetnu šesticu, ono, bez držanja nosa, mali gmiže po dnu bazena, ljudi, a on šeretski kaže – “ma vidio sam na moru kako jedna cura to radi…”

Slažemo legiće, durimo se na čovječe ne ljuti se, kenjuckamo prije spavanja jer nam se ne da spavat, mlatimo tatu u snu jer tata se da mlatit samo od Roka i ljepše mu je spat s njim nego solo, čitamo Taličnog Toma (ubijem se dok simultano prevodim ekavicu na hrvaščinu), i igramo igrice na kompu maksimalno sat vremena.

Pičimo po Tuheljima, nismo talentirani za nogomet iako imamo trideset lopti i volju, lagano učimo engleski, okrećemo palačinke, pravimo pizze i hrčemo ko kraljevi.

I općenito, mislim da me moje dijete fino odgaja.
I divno je imati visoke ciljeve u životu.
Da ti dijete bude dobro odgojeno, veselo i sretno.
Pare i moć su za pedere.

Pa se odgajamo.

Rok, sretan ti rođo, sori što nekad griješim, sve je u najboljoj namjeri.
Nisam bogom dan, al se trudim, više nego oko ičega u životu.

Prva petoljetka je tu, slutim sjajan početak jednog velikog frajera!
Puhaliiiii!