Paf daddy – 5 mjesecKad je pravo vrijeme za napravit bebača? Nakon škole – ma kaki. Nakon faksa? Opet ne – ni posla ni para. Kad se zaposliš? Onda konačno imaš para za pivu pa ti se ne da niš drugo jer te posao ubija. Pa… Uglavnom, nema odgovora. U biti, sve je dobro osim kad djeca rade djecu, ali, poznajete li možda neke muškarce koji nikad ne odrastu?
No, dobro. Prijeđimo na probleme muškarca koji je trudan. Prva tri mjeseca nema seksa zbog njenih mučnina. Kad prestanu mučnine, počnu bubrit sise i naoticat na tvoje oči, a ti ih ne smiješ dirat. A tako su dirljive i zovu te da ih gnjecneš. I bradavice se načule i onako napućene te zovu – papaj nas, molimo te papaj nas, Ribice… Miha je promjenila već tri broja grudnjaka, a ja samo gledam, odbijem se kao od električne ograde kad ih pipnem a ona zaurliče ili mi okine desni kruži, i od muke po noći lomim jastuke. Kako će se te iste cice jednog dana povratit u prvobitno manje stanje, ona ih maže kremama protiv strija. Pa ako mi da da ih namažem, narajcam se ko etiopljanin na poriluk, pa stisnem, pa urlik. A ako se ona sama maže, a ja gledam, tek se onda narajcam da s pimpekom mogu mijenjat kanale na telki. Bez daljinskog. Onda rastu guzovi. Što je super jer Miha ima tvrdo oblo jabukoliko stršeče crnačko dupe pa zamišljam da sam među Jenninim cicama, što i dalje rajca, a seksa ni od korova… Jer među njene ne smijem. Jer bole. Pa kad te dete bude stisnulo, hoćeš i njemu reć da te bole? Damn. Drkica.
Srećom, tu su dvd-i. Ne mogu dočekat novo izdanje Smokve, pa naručujem na crno. Mrzim dvd-ove. Mrzim korejske dvd playere koji imaju retardirani sustav prematanja. Jebalo ih ono 2x, 4x i 16x. Ili presporo ili prebrzo. I taman kad ti se svidi scena, hop, hoćeš zaustavit, a govno preskoči na novu. Pa nazad, pa vrti, a pishi ništa jasno. Gdje je onaj dobar stari VHS sa samo jednom brzinom, ali na koju si navikao…
Dolazim polupijan k Mihi i pokušavam se ogrepst za snošaj. Ženama u tom stanju prorade čula mirisa i osjete u kojem smo stadiju, pa me odjebe sa standardnim – dobila sam mengu. Okrećem se i pokušavam zaspat oslonjen na erektivnu nakupinu litre krvi u preko nekoliko centimetara mog najboljeg prijatelja, zbog kojeg bi prema crkvenim mudrim glavama trebao imat potpuno dlakav desni dlan. Tužan.
Na poslu, moja desna art direktorica vidi moju tugu za seksom i daje mi savršeno rješenje – kupi joj nešto, konju, ona je ipak samo žena! Iako već tri godine piše sve ponore razlika, Ribafish je ipak samo poluidiot koji ne kuži ženski rod ni 5%, pa odlučuje poslušat i kupit čarapice za bebu. Biram neke jeftine (šta dijete zna šta je pamuk) i dolazim doma. Opran. Oran. Obrijan. Napet. Reakcija – Joooj, čarapice?! Što! Plave!? Znala sam da ćeš htjet sina, baš si đubre. Tuuul, cmizdr, buaaa… Po glavi mi prolijeće – ma što plavo, kakav sin, kakvo đubre… Borim se s upitnicima dok ne dobijam porciju guze kako je bilo zamišljeno, a tek sutra mi na poslu objasne da je roza – boja za curice, a plava za dečke. Ali di to piše? To ne pitaju na kvizovima. Tog nema u albumima sa fudbalerima i timovima, to ne naučiš na stadionu… Ležim druge večeri na boku i držim ruku među cicama, koje su se transformirale u dojke, i nakon pet mjeseci u sise. Zaspim tako i skužim da su je tako priklještile da mi je ruka utrnula ko majmunu koji je gura u termitnjak.
Miha se deblja, a ne bi se htjela debljat iako se po zakonu mora debljat. Raspravljamo o tome. Ja nemam snage. Ona ima. Ona pobjeđuje. Ne priča mi se jer počinje uzvrat polufinala lige prvaka, i hoću uživat u miru i pivi. Pred sam kraj, sve je totalno napeto, Crveni se grčevito brane i ja zaboravljam i na nejebicu i nedovršeni posao i sve. I onda je to narajca. Pobogu! Ali ne. Njoj se hoće. Zašto sad? Spušta se na pod između mene i TV-a. Ja se lomim, lud, napaljen i onda slobodnjak sa 17 metara, otkopčavanje šlica, napetost, strepnja, gdje, kuda… Dudek, brani to. To!!! Ne ti, dušo. Ti nastavi ali ne sad. Tekma. Gdje ideš? Vrati se… I tako čekam svoju priliku sljedeći mjesec. Vjerojatno u 88. Minuti finala. I da. Bit će žensko!
Srpanj 2005.
