Mihaela me čekala na parkingu. Ušao sam u auto u nekim svojim, dubokoumnim i vrlo bitnim mislima, tipa – jesam li zaboravio trenirku za curling, igra li se danas ili sutra liga prvaka i kako da se ogrebem za snošaj bez previše napora. Izmjenili smo par ordinarnih rečenica gdje nitko nikog ne sluša jer su uvijek iste (šef me mrzi, ili babe mi idu na živce) i onda je onako, ovlaš izvadila taj papir iz ladice gdje se gomilaju nepotrebni papiri. Uputnica, koju još uvijek unatoč napretcima pišu na pisaćoj mašini, neka zelena podloga, par pravopisnih grešaka i neka latinska dosada, sasvim dovoljno da ni ne pročitam do kraja, nego samo bezvoljan promrmljam – “Kaj je, opet nema seksa?”. Sljedeće sekunde dobio sam odgovor koji je nalio 70 litara betona u moja razvaljena ustašca i ukočio većinu udova. “Pa, blizu si. Trudna sam.” I tu sve puca.
Zašto, kako, kad. Ja tata? JA tata!? Pa ja sam polukreten. Ne znam ni gumice na pipi promijenit. Gumice. Odmah mi padne na pamet onaj kad idu dva kondoma po ulici i jedan kaže – Stari, ne znam što mi je, samo sanjam dječji plač, bebe, igračke… A drugi će na to – “Stari, ti si puk’o!”. Pa to će plakat, kakat, rigat i ne spavat kad bi ja spavao. Kako ću sad ići pit četvrtkom u klub ljubitelja piva, subotu sa škvadrom i petak i utorak onako… Kako ću reć starcima, kako ću pretrpit mamine savjete kad sazna. Isuse, a tek njen stari? Čovjek će me umlatit kutnom pilom! Nekoliko puta. Više se nemam di sakrit… Naći će me i da uzgajam senf u Patagoniji.
Ali, k vragu, pa to je moje. Drugo ja. Moja slika i prilika. Nešto za igru i zabavu. Nešto na što ću biti ponosan i za što ću ginuti. Nešto što ću upoznavati s kolekcijama Alan Forda, ploča Deep Purplea i filmova koje neće nać do osamnaeste… Valjda neće skončat kao kornjače zbog hladnoće ili zlatne ribice jer sam ih stavio u nedovoljno opranu teglu pekmeza od šljiva… Moj kikić. Ja hodam cestom, moje živo malo mi u nosiljci povraća medolino za vrat, a škvadra zavidna. A ja tata. Ideš! To!
Par dana ne spavam nego ga vidim kao zvijezdu ili glavnu frajericu u školi, a onda zovem ekipu na čevape i pivu. Ločemo, a ne znaju povod. Gledamo raritetne tekme na videu, i dalje šutim. Svi misled a kao i obično pijemo za “Majmunovo”, a onda u odsutnom trenutku između dvije serije ćevapa vadim sliku s ultrazvuka i gledam im blijede face. I onda jako ločemo. Čak i oni na korizmi. Bilić, koji je donio 70 piva kojima je istekao rok (pa već gubimo dar govora), predlaže da se zove Torcida ako bude žensko, Ogi da bude Košulja Plava, a mene puca Svemir. Kad ga mama jednog dana kad se kasno vrati kući pita gdje je bio, a on samo kaže “Svuda!”. Pijani odlazimo na trening curlinga, i tamo nas upućuju da bi bilo bolje da ne igramo, pa ostajemo za šankom. Vidjet će nas oni kad počne liga. Stvar polako izmiče kontroli, vrijeme je za poć leć. Ponosan i s osmijehom tonem u san. Svibanj 2005.
934
