Prvi dani u teretani…

844

Prvi dani u tertani…

Trznuo me prastari frend Hari i rekao da je otvorio teretanu, pa da naletim.

Rekoh, ajde, oznojit ću se pola sata, popit ćemo pivkana, ja ću se nanervirat od prebildanih egotripova uz Narodni radio ili glavoboljni tekno onog Guetanina, odustat i nećemo se opet vidit deset godina.

I popnem ja tako pred tri tjedna svih svojih sto i jednu tustu kilu u Fitness Tonus na prvi kat Lipovečke 1, na Trešnjevci, preko puta onog parka nakon Name, Stare Trešnjevke.

Fino, uredno,

kad tamo, umjesto rozgarija i kolonija – svira SOAD!

OK, jedna barijera razbijena, a kako još nije ni sedam ujutro (radim od devet, a poslije posla ili idem po Roka, ili seksam, ili ločem, ili nisam nizašto), nema nešto ni gužve.

Jedna zgodna teta s jačom guzom, neki simpa bradonja hopsa po traci, čiča nateže spravu…

Skidam se i ne vidim Harija, ali suvlasnik Vedran me upoznaje sa sobom, prostorom, i za početak, naravno – biciklom.

Ali onim s ručkama za guranje, neki orbi-bajk, ne pratim ta čudesa.

Dok sam živio kod bivše, orbitrek nam je služio kao podloga za bor i mjesto za bacanje suhog veša prije peglanja – nisam nikad bio tip od fitnesa, kak god da okreneš…

Najdulje sam izdržao u teretani tjedan dana, kad je u istu ušla netom plastificirana Ivana Banfić.

Odmah sam ubrzao triput na ergometru, ali i zaboravio koordinirat guzne i ine mišiće, pa sam preskočio i odvalio prknenom kosti po onoj centralnoj metalnoj šipki. Nikad mi nijedan celeb nije brže prišao, ali nisam bio raspoložen ni za šta.

Kako je 101 kila malo puno preveć za 184 cm, i kako ne mogu plivat jer imam strganu tetivu u ramenu, rekao sam Vedranu da bude nježan, pogotovo jer sam prirodno kilav i nerastezljiv. I onda je krenulo. Sve što sam do sada solo silovao gledajući telku, čitajući po magazinima i škiljeći oko sebe je bilo krivo jer uopće nisam disao kako treba, ni ponavljao kako je propisano.

Vratio sam se nakon posla masakriran muskulfiberom odlučan da se ne predam, a Vedran se već preksutra potrudio da mi stalno traži neke nove mišiće tako da se ovi načeti minvajl oporave.

Uglavnom, sat i pol, triput tjedno, uz Manu Chao, Metallicu ili nešto po izboru, malo si mijenjam život, i sad se već uspušem tek negdje oko drugog kata! Mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječuljka, rekao bi veliki Govnar Smrti (ima Septica koncert u Močvari u petak za deset dana – naletite!), polako ali dupendara mi sigurno odlazi. Još malo pa će i škembići!

Trenutno sam nakon dvadesetak dana na malih 96 kila, naravno, znam da je to samo voda, a još samo da Rokatanski ne inzistira da delamo pizzu svako malo, di bi mi bio kraj… Mislim, hrana se ne baca, helou!?

Uglavnom, pola sata veslanja ili bicikliranja dok se vani budi dan,

uz gledanje Historyja ili Discoveryja (oštro prosvjedujem protiv Animala, to mi je kenjkavo),

te 45 minuta trbušnjaka i spravarenja – sjajan je način za početak dana umjesto drkuljenja po Fejsu.

A tu su i novi komadi – bugarske vreća, nekakvi željezni zvončići koji zgledaju kao Švarcenegerov bruh (grinje, kirije, tako nekako),

vreće za boks, tireks (suho surfanje)

medicinke…

Iako najviše boli kad si na strunjači na istezanju, a Vedran sjedi i tiho ti broji ponavljanja… Boliti…

So, naletite i vi, ova mirna i uredna rokerska teretana (O.P. Hari – dobro sad Ribo, pobogu, ne dolaze tu samo bradati bajkeri – u popodnevnoj smjeni buba svašta nešto, od industrial gotica, do finog old school techna, pa i elektronike za mlađariju…), s tušem, parkingom, čajem, sokovima i svim iole potrebnim koja radi od, pazi sad – 6.30 ujutro, za mene ciničnog i tromog dedu – fakat je ugodno iznenađenje.

Vidimo se na Trešnjevci, bacite oko na Ono Yoko i Tonusov sajt http://www.fitness-tonus.com/ ,

ili ih pratite na Fejsu na >.

Ljubi vas Riba na polaganom putu do 90, prebijen, ali sretan – ne stiščite mi jako ruku kad me vidite, fala!