222
Plivanje u kurenat…
Kurenat, ili morska struja je nešto što ne osjetite kad ste na trajektu ili gliseru, dok pecate na tunju vam pak zamrsi udicu, a kad plivate u njega – počnete se ozbiljno preispitivati.
Plivao sam jučer od Barbarige do Rovinja drugi dio od 15.000 metara (u dva dana) i u jednom trenutku osjetio tu noćnu moru svakog daljinskog plivača. Ne, ušao sam u struju… Kao da glavom guraš zid pred sobom, staneš na sekundu i već si metrima iza… Džaba ti i treninga, i tehnike, i snage, stari moj, ti sa svojih stotinjak kila ne možeš pomaknuti more.
Odmah mi na pamet pada Dina Levačić i njena borba na ulasku u splitsku luku, gdje vidiš cilj, čuješ praktički ljude koji te čekaju, ali priroda kaže – ne.
Izgubio sam pola sata stojeći u mjestu, plivao sporije pa brže, istopio svo salo koje sam imao u rezervi, ali ni makac. I onda sam odlučio zatvoriti oči i pokušati sprintati par minuta, pa što bude.
Mrak ispod mene, dvadesetak metara dubine, progutam tu i tamo sol od većeg vala, lupam nožicama kao da klofam tepih, dajem i zadnji atom snage i konačno probijam… izlazim… Kako kad Nemo odlazi od slavonskih kornjača…
Otplivam još malo, i potpuno ostajem bez sape, volje, snage i nekako me izvlače na brod. Potrgan i nikakav, ali još jedna dionica je isplivana, i još smo zaveslaj bliže da isplivamo i Istru.
Znam da je smisao RokOtoka reći klincima da pričaju sa starcima, da vole i štuju prirodu i više vremena provode s prijateljima, ali i ovaj fizički dio ima smisla da vidiš koliko možeš napraviti sa svojim tijelom i umom. I zato vam hvala što razumijete zašto radimo ovo što radimo, i pogotovo hvala ljudima koji volontiraju za projekt i onima koji nas trpe dok prolazimo njihovim dijelom svijeta.
Puno vas volim, u nedjelju i ponedjeljak idemo dalje na osam i pol kilometara do predivnog Vrsara, vidimo se u ponedjeljak u 10 na gradskoj plaži, vole vas RokOtočani.
