Moja kuća je u Gradini. I znam uglavnom svaku uvalu, kamen i stijenu od nje do Vele Luke jer sam tu godinama pješačio do diska, na bevandu, u baridbu, samo tako… Pa sam potpuno nefer zanemario i zapostavio dio veloluške vale iza Ošjaka, u kojoj se uz Gabricu nalazi i Pičena, o kojima sam puno slušao, ali se možda jednom ili dvaput kupao.
I tako, vrijeme je prolazilo, ja konačno počeo istraživati restorane, i netko mi spomene Pičena Bay, i mi se zaputismo tamo. Cesta kao u donjoj Kambodži, zavoji ubojice, borovi miču asfalt, i taman kad smo bili na pola Ošjaka, eto ti putokaza na ribu! Moja draga prijateljica Rada (bio sam zaljubljen u nju od 1987-1989.) nas dočekuje i upoznaje s obitelji, a mi se divimo kamenim zidovima, kućicama, drvenim ručno rađenim stolovima i stolicama, savršenom stapanju s morem i jednostavno divnoj atmosferi uz more, borove i čisti nepatvoreni Mediteran.
Večer prolazi u trenu, priča stiže priču, dolaze prijatelji, samo što se nije i zapivalo, ali to ćemo drugi put. Da ne duljim previše, a kad je već Kasandra napisala sve što je trebalo, samo koristim priliku da vas pozovem na vjerojatno najljepše mjesto u Veloj Luci, a sada pročitajte kompletan tekst s Vilicom kroz Hrvatsku!
Kad god pomislim da sam upoznala Korčulu i da me više ništa ne može iznenaditi, pojave se neki skriveni biseri, poput ovog u Pičeni.
Od večere u obiteljskom restoranu Pičena Bay u istoimenoj uvali tik do Vela Luke, moram priznati, nisam puno očekivala. Lijep pogled, eventualno da znam porijeklo ribe na tanjuru i odlično vino za gemišt.
A ono što nas je dočekalo je bila jedna posebna morska čarolija koja je odmah nadmašila sva moja očekivanja. Taman smo stigli prije prvih gostiju, svirala je lagana muzika, puhao nježni vjetar na kojem su se romantično zastori otvarali i zatvarali, a sunce se spajalo s morem. Savršen trenutak na savršenom mjestu prepunom detalja koji bi se mogli još danima proučavati.
Dočekala nas je obitelj Dragojević, a ovo je zdanje spomenik njihovoj složnoj obitelji, zajedničkom radu i trudu da bi od hrpe kamenja stvorili idilu. Otac Rade, glava obitelji, dugogodišnji djelatnik u turizmu i veliki poznavatelj otoka i otočkih prilika, odmah nas je oduševio nenametljivim i spontanim smislom za humor. Kaže da je on ovdje da pomogne sinu Mariju koliko može svojim iskustvom, a koliko vidimo, čini to uspješno. No, Mario je ovdje onaj koji drži sve konce, pazi na goste, na kuhinju, svaki tanjur, ali i na svoje djelatnike.
Nasmijan i kraj sve sile posla i gostiju koji su lagano počeli pristizati, Mario je našao vremena da popriča s nama i ispriča nam pokoju “behind the scene” anegdotu. Ispričao nam je tako da se njihovi gosti toliko opuste u ovom ambijentu da požele i sami pripomoći u restoranu, peći ribe, ali i pokupiti tanjure sa stola. Ovdje zaista vlada jedna obiteljska atmosfera unatoč impresivnom ambijentu koji ostavlja bez daha.
U ovoj obiteljskoj priči je i sestra Anita koja, osim što je talentirana umjetnica, ovdje je zadužena za deserte. Nju, nažalost, nismo upoznali, ali nam je zato ovo otočko blago otkrila druga sestra, Rada.
Ona nas je ovdje i dovela te provela po samom imanju, na kojem prije tridesetak godina nije bilo ničeg, da bi do danas, kamen po kamen, obitelj stvorila zadivljujuće mjesto za odmor i uživanje. Nije sve krenulo od restorana, zapravo je bilo obrnuto, od kuće za odmor gdje su svojim gostima tu i tamo ponudili obrok, do interesa kupača na plaži je malo po malo nastajao ovaj restoran. Danas su tu dvije ukusno uređene kuće za odmor, mala obiteljska kapelica koju je baka dala sagraditi te predivan restoran na samoj obali mora.
Znam da svi volite one Instagram momente, a vjerujte mi, ovaj ih je objekt prepun. Sve je Mario svojim rukama napravio. Od dekoracija do drvenih stolova, svakom je detalju ovdje pridano mnogo pažnje. Znate li koliko je to rada i truda? Ma dođe ti, kad to vidiš, da se nakloniš i Mariju i njegovim spretnim rukama i cijeloj ovoj obitelji koja je pripomogla da ovo mjesto zablista jednim posebnim sjajem.
Na ovom ćete se mjestu osjećati ugodno, kao da ste doma u društvu najboljih prijatelja, a u isto vrijeme ne možete pobjeći od osjećaja zahvalnosti što ono uopće postoji, što imate priliku sjediti ovdje te osluškivati šum mora dok jedete zaista vrhunsku hranu i kušate otočko vino.
Nakon što smo prošetali i poslušali par rečenica o povijesti ovog mjesta, taman je bilo vrijeme za večeru koju su za nas pripremili.
Sjeli smo za najljepši stol u restoranu, onaj tik do mora, u ruci vrtjeli čašu rosea vinara iz obližnje Smokvice i uživali u pogledu kad je na stol stiglo predjelo.
Moram priznati, kao da su me pitali što bih pojela, toliko sam se razveselila rižotu od tikvica i zlatnih šampinjona. Nakon mnogo zaista divnih salata od hobotnice, slanih inćuna, ovo mi je stvarno trebalo.
Kremasti rižoto bi podnio još mrvu soli, no oduševile su nas rajčice autohtone sorte iz Lumbarde koje je Rada taj dan ponijela u Pičenu i koje su pečene poslužene uz ovaj rižoto. U trenu smo slistili zaista obilnu porciju i u sebi sam se samo nadala da će pauza do glavnog jela biti dovoljna da predahnem i napravim mjesta za tu hobotnicu ispod peke koja nam je najavljena.
Probali smo u međuvremenu i pošip iste vinarije, popričali s ljubaznim konobarom koji ovdje ima dvostruku ulogu i zapravo je on bio zadužen za naš rižoto, no u ovom restoranu je sve toliko opušteno i nekako je prirodno da svi rade ono što u tom trenu mogu i gdje misle da mogu pridonijeti. Ovaj nas je gospodin na prvu odmah oduševio profesionalnošću pa smo s velikim čuđenjem dočekali informaciju da on zapravo niti ne radi u ugostiteljstvu već samo pomaže prijatelju u nevolji. Naime, nitko na otoku nije očekivao ništa od ove sezone. Nisu se zapošljavali radnici sezonci unaprijed pošto situacija na početku ljeta nije obećavala pa je sve zapravo zatekla količina turista koji su ipak odlučili posjetiti Korčulu.
Nije ovaj objekt jedini koji se zatekao u ovakvoj neprilici, ali je onaj koji je imao sreće i pomoć dragih ljudi da se uspije probiti i kroz ovakvu, rekli bismo neobičnu, sezonu.
Kad je na stol stigla hobotnica ispod peke, samo mi je prošlo kroz glavu da nam nedostaje još nekoliko ljudi da bi se ovo sve pojelo, ali mi još nije bilo žao što sam počistila i zadnje zrno riže u predjelu.
Prvo što ću o ovoj hobotnici reći je da je ovo bio najfiniji toć koji sam ikad probala. Slanoća savršena, bogatstvo začina koje obožavam, hobotnica taman mekana, no opet je tu ostalo taman čvrstoće koliko volim. A povrće uz nju? Od slatke mrkve, rajčice, paprike, svih divnih začina koji ovdje rastu, potpisala bih na ovo jelo do kraja života. Salatu nismo imali ni potrebe dirati kraj ovog bogatstva mirisa i okusa, ali zato njihove pržene pogačice nisam mogla prestati jesti. Osim masnih i slasnih pogačica, stigli su na stol i popečci od tikvica i mrkve u gustom tijestu kao za palačinke. Toliko su bile dobre da smo tražili dodatnu porciju za nas nezasitne ljubitelje toćanja.
Dugo smo mi guštali u ovoj hobotnici i kad je došlo vrijeme za desert, nije više išlo. Naravno, dali smo se nagovoriti pa smo podijelili jedan neobičan desert za otok – pečene banane.
Banana je bila pečena u kori, prelivena čokoladnim i voćnim umakom i naravno, društvo joj je pravila kugla sladoleda. Iako sam se klela da ne mogu više usta otvoriti, smazala sam tu bananu i jedino što je preostalo je pozdraviti se i brzo naći meki krevet u koji ćemo se uvaliti.
Hvala obitelji Dragojević na jednom izuzetnom iskustvu koje ćemo, sigurna sam, često spominjati u dugim zimskim danima dok ćemo čeznuti za otočkim suncem, ali i ovim neponovljivim okusima.
Ako se nađete na Korčuli, svakako posjetite ovo mjesto, najavite se koji dan prije i uživajte u jednom od najljepših ambijenata koji ćete imati prilike na ovom otoku posjetiti.
