Da se broje odgledani prijenosi na telki, bio bi na više Olimpijada od Mustapića…
Prvo čega se sjećam u cijelom životu je prijenos košarke iz Manile, ja baki u krilu i… Pa ne znam ko je prenosio…
I onda tako krenu slike…
Milka Babović je vječno dosadno i besmisleno bapski trkeljala o sivim bordo faldicama ruskih klizačica… Čak i kada je došla televizija u boji. Bez duha, unošenja, uzbuđenja – ko Ugarkovićka u kuhinji…
Dragan Nikitović je imao dosjetke, brzinu i pamćenje lošeg boksača u mirovini. Što je i bio. I jadniji i neartikuliraniji glas od Kovačevića. Dobro, niko nema jadniji i neartikulitaniji glas od Kovačevića…
Milojko Pantić je mislio da je popio svu pamet svijeta sve dok nije dobio packe legendarnom izjavom pri prijenosu tekme između Partizana i Zvezde – na teren izlaze fudbaleri Partizana, a evo i naših.
Vladanko Stojaković je bio najveći mediokritet generacije, nešto kao Pezzi na radiju, ali je u kabinici popušio par kutija pa bi prijenos njegovog gušenja češće bio zanimljiviji od same utakmice. Iako, Dođi ‘vamo bato, to se ne sme. Žuta karta!
Najgori izdanak tzv. zagrebačke kulturne škole novinarstva bio je Zula, psovao majku gledateljima, nije znao ko je na terenu, ko u svlačionici, rezultat, poluvrijeme, ama baš ništa. Jednom je čak pobrkao dvije ekipe na terenu – nakon odigranih petnaest minuta.
Popovski i Kovinjalo su se trudili odraditi posao ispred sarajevskog studija i bili bi uglavnom preštreberasti i dosadni. Osim samog lika Popovskog kad bi zajapuren čitao vijesti kao kad Čiko vidi meso… I kovinjalovih švalerskih brkova.
Mladen Delić je u svojoj polusenilnosti i navijačkoj euforiji znao biti genijalan. Osim ako ne navijate za klub kao i on. Al čovjek je savršeno dočaravao ugođaj biritije i divno ga prenosio u eter.
Božo Sušec, najgora frizura hrvatske nakon Duška Lokina i onog iz PBZ-a je uvijek bio zagrebački Pantić, bahat i prepametan, ali je barem u svoj svojoj žabljoj nadmenosti ostavljao dojam najnačitanijeg i s najmanje felera.
Greška nad greškama, prepretenciozni fićfirić Zvonko Mihajlovski autor je najbesmislenijih izjava bivše tvorevine, za koje bi se mogao kladiti, da je u trenutku dok ih je izgovarao – mislio da su mudre. Kiša pada po celom terenu, čak i ispod korner zastavice, lopta je pocepala vazduh na kiseonik i vodonik… A danas ih djeca znaju napamet. I ja s njima…
U tu beogradsku furku tipova-švercera koji kao da su ispali iz Mućki u smeđim i sivim prekratkim sakoima ponekim bi se biserom uklopili i Duško Korać i Srđan Knežević, iako to nije bilo to.
S radija je u stihovima divno pleo Ivan Tomić, a ja bi se upišo kad bi samo i čuo ime Riste Kubure…
Moj osobni favorit za pišuriju bio je čovjek koji je po SFRJ sistemu – svaka republika – jedan komentator morao popuniti broj, on je bio Crna Gora, a zvao se Milorad Đurković. Neprofesionalan, neartikuliran, neobjektivan, nevjerojatan. Najsmješniji uz Zulu. Bravo momci, bravo Supermeni ili Hristos se rodi, Ćezena-Leće, jedan nula…
Slavko Cvitković je uvijek bio kiselkast i bezbojan s lošom percepcijom bilo kojeg sporta kojeg bi se primio, Mićo Dušanović lažno uzbuđen i slinav, a onda se raspala Juga i isplivali neki tugaljivi meketavi mediokriteti (osim Vele koji jedini ima malo duha), pa rađe gledam Eurosport nego da slušam štrebere bez duše.
Fale mi takvi komentatori s felerima.
Jako.
Jer nije se osamdesetih na morima pričalo o lektirama, u vojsci o Mozartu, na tulumima o filozofiji.
Ma dobro, je i o tome, ali komentatorski biseri su bila neizbježna i najdraža tema moje generacije rođene dalekih sedamdesetih.
Vječiti izvor smijeha, probijanje leda pri upoznavanju novih ljudi, neka lijepa, vesela spona do novih poznanstava.
I to je tak.
U Nikšiću pao gol, ali smo ga podigli, Bursać ponovo prvi na listi strijelaca.
Sto hiljada ljudi na Marakani, zamislite, dvesta hiljada dlanova.
Čudan način dodavanja, jako i nikome.
Bekend drop šot slajz paralela Mećira.
47,35, nema više vremena, Vujović, Radanović, gol, gol, goool…
Jedan od onih koji su nas konstantno nasmijavali godinama, onaj kojem je pala boca rakije na pod za vrijeme utakmice svjetskog prvenstva Brazil-Švedska, onaj koji bi počeo desetak priča tijekom prijenosa i završio najviše dvije, čovjek koji bi za razliku od sterilnih Praščićaka i drvenih Ćosića uvijek imao neki podatak koji ne bi imao nikakve veze sa sportom koji trenutno prenosi (rekao mi je tast pomoćnog trenera da je usnio čudan san, i sl.), govorio o zanokticama skijaša, tajnom životu konja i njihovih jahača, hobijima trenera umjetničkih klizača, ishrani gimnastičara, zanimanjima skijaša letača…
Jedan veliki je bio i Boris Mutić.
Često me znao nanervirat jer nikad nije pratio ono što se događa, pola si toga morao sam shvatit dok bi on drvio o kineskom horoskopu ili nečemu što mu je u prolazu prišapnuo serviser skija, ali sam puno prekasno shvatio da to i nije toliko lak, a ni posao iz snova.
Satima sam u kabinici s kutijom cigareta i prošvercanom brljom.
Pa ti seri moj golube bijeli dvaput po 45 minuta…
I u ovih trideset i nešto godina što sam slušao pijankasti mljackavi bariton starog Borisa, sad mi dođe kao nekakav kućni prijatelj.
Uvijek tu kad je neki sport, uvijek neki novi sport jer bi ga s nekog na kojem je zabrijao brzo makli u nepoznatom i sve manje eksponiranom smjeru, sve dok nije došao do mačevanja i drugih kojima nije znao pravila.
Ali program se ne bi okretao…
Kao ni kad bi na radiju svirao Cash.
Uvijek je bio nekako drukčiji od drugih.
A poslije ću vam reći nešto o Raveliju…
Zbogom šjor Božo, ostavili ste nekakav pečat negdje duboko unutra.
Sigurno se smijete dok sad prenosite ovu smijuriju odozgora…
Prijenos je završen, laka vam noć.
35 komentara
Kak se samo sjećaš svih tih likova?
Aaaa, vodiš bilješke?
Ili kopaš po starim tekstovima?
Jedini covjek koji je ikada zasutio za vrijeme prenosa. To cijenim!
A tekst je lud …
glasovi se uvijek najdublje unjedre doživljaj
još ako su pametno zborili il’ nam dragi bili…
Nevjerojatno kako neki ljudi ponekad počnu nedostajati tek kada ih više nema… Neka mu je laka zemlja, nadam se da se nije mučio – ne znam od čega je bolovao…
R.I.P.
otkud si sve ove izvukao…meni je najbolja provala bila kad je Nikitović jednom prenosio skijanje…i nakon nekog vremena lik ustanovi da se vidi kako je druga staza duplo duža od prve jer skijaši trebaju dvaput više vremena da je prijedju…to, da se možda zbraja vrijeme mu nije palo na pamet
a o Babovićki nemoj tako, da nema nje ne bi znali što je dvostruki aksl ni ritberger, a ono sa haljinicama je bilo tako i tako namijenjeno gledateljicama…meni je baka šivala haljinicu baš po njenom opisu haljine Irine Rodnjinove :)))
Točno tako: sad ćemo tek vidjeti koliko će nam Boris Mutić nedostajati. Uostalom, tko će sada od komentatora razlikovat cukaharu i tkačeva od ruskih kola?
PS
Volim gospođu Milku. Makar još uvijek ne razlikujem luc od salhova i ritberger od aksela. Ali znam što su šljokice!
zbogom i od mene! 🙁
jedino me on na hrt nije nervirao.
“danas sam pričao sa ….. i znate što mi je rekao?“ :o)
legenda!
pokoj mu duši
Moje iskreno poštovanje za ovaj tekst. Nešto ovako jednostavno, a dobro, dobro do suza, nisam odavno pročitala.
Li Ning, Bojan Križaj, Pirmin Zurbrigen, Primož Ulaga, Cukahara…..kad negdje vidim ta imena u glavi ih uvijek čujem njegovim glasom. R.I.P.
pričala mi žena jednom prije 6-7 god. dolazi joj u režiju 2. programa na dogovor o prenosu skijanja, lagano se njiše, bazdi, lagano se petlja jezik, misli si ona pa kako če sad ovakav prenosit skijanje , čim je sjeo u kabinu i kad mu je rekla vani smo bez ikakvih problema i petljanja jezika odradio besprijekorno!
Odličan tekst , i stvarno kako se sječaš tih svih likova 🙂
meni je bila cast sto sam ga upoznala.
rip Borise.
pa odite s nama jednom na planicu i naslušat ćete se za dva života…
Odličan post…
Meni je ova komentatorska ostala u sjećanju, al se ne sjećam ko ju je provalio:
“Kakav udarac, pocjepao je vazduh na vodonik i kiseonik.”
Mada je i Mutić imao svojih gafova, ali za razliku od ovih današnjih
hahara, Mutić je imao šarma, znanja, a i dobro je znao kad treba
jednostavno šutit i pustit gledatelja da uživa u prijenosu. A možda je baš u tom trenu prikupljao informacije o zanokticama, snovima, zanimanjima…ko zna.
Od ovih samodopadnika danas…tako nešto…nema šanse.
Šteta, prava šteta…
A gđa Milka je zadnja od te stare garde ostala…
Odličan, sjedi , pet. Gdinu Mutiću nebeski mir i dobar prenos gore…
Boris legenda. Počivao u miru.
A Filip Happy face Brkić?
pogotovo prasićko, taj kad blebne….
dobrosti to napiso.
razgalilo me ovo s rakijom. di nebi volo takvog coveka
Jedan od rijetkih kojeg nije bilo naporno slušati. RIP
riba, u pravu si! puno su bili bolji ti felericni ljudi s dusom od sadasnjih bezlicnih njuski…
nije samo u fudbalu tako…
jedino se njega iu sjecam…kad god bi pokojni stari palio televizor sa katodnom cijevi…cuo bi se Muti….odes stari ode i muti…jeb ga
Riba, čini mi se da si, iz komšiluka, zaboravio onog čiku “u puloverima na rombove” (ili nisam prepoznala njegovo ime, među navedenima?).
Ribo, 45,38. Ne 47,35. Ccccc….
A evo i jedan Mutićev manje poznat:
“Francuskinje su jako dobre na tlu…ha, ha” (Atlanta ’96., gimnastika, ekipno, žene)
I još jedan Mutićev, posve nepoznat, privatni.
“Hvala, dečki. Ali, ne pijem vam ja pivo…” (1994., Zagreb)
Btw, te ’94. se igralo najkvalitetnije SP u nogometu koje pamtim (a pamtim 8 komada). Al svaki put kad se sjetim SAD-a, ne padnu mi prvo na pamet, Maradona, Bebeto, Romario, Baggio, Batistuta, Stoichkov, Escobar…
Nego on. Mutić.
Laka ti zemlja, doktore.
A ja Milku baš volim! Kak’ je ta žena lijepo znala prepričati tko je s kim u braku, kome je mama trener … a opisi haljinica “za naše gledatelje koji nemaju televizore u boji” su nezaboravni … otkako Milka ne prenosi živa dosada gledati svo to skakanje i piruete ….
Uf, što si (oduvijek) kritičan prema sportskim komentatorima. Ne znam zašto se ljudi tijekom prijenosa toliko fokusiraju na iste ili ih primjećuju pa makar ovi i blebetali štošta, kada je očito da nema tog genijalca zbog čijeg bi komentara ionako a priori gledali. Gledaš prijenos i sport zbog tog sporta, komentator je ionako elementarna nepogoda i vis maior, utišaš ton ili ignoriraš.
Vis maior? Ma jel’ Nemetz kolega pravnik?
Meni bio najjači kad je prenosio Janicu i rekao: A sada Borise šuti, ionako joj ne možeš pomoći..
Megacar.
Milorad Djurkovic (Crna Gora)
(Euro ’96, Nemačka – Engleska): “Da je Gaskojn imao moj broj cipela, sigurno bi ta lopta zavrsila u mrezi.”
(Barselona – Inter): “Drži ga Gamara kao da mu je sin”
(izvodi se slobodan udarac): “I da li ce sudija Merk izmjeriti tacno 9 metara i 15 cm ili ce to on obaviti, onako, iz iskustva? Nece, hoce, nece, ipak hoce!”
(plivanje): “Sada Popov vodi za gotovo celu duzinu bazena i Amerikanac ce uspeti da osvoji zlato samo ako Popov pocne da se davi…”
Je, odličan je bio Mutić….jebote, kad je plakao na Janičin ulazak u cilj i ja počela plakati….zbog njega što plače….milo mi bilo…..
A nasmijala sam se na opis svih YU komentatora……najgori mi je apsolutno bio “glagoljivi” Zvonko Mihajlovski….tko se sjeća, sigurno će se sjetiti njegovih tzv. prijenosa tenisa iz Wimbledona (ono….samo čuješ zujanje loptice, stenjanje igrača, a Zvonkec tek tu i tamo ubaci: “I evo ga – ĐUS!”, s onim finim srpsko izraženim “Đ”….)
Meni je pokojni Mutić ostao u sjećanju sa SP u Americi:
…i sada dragi gledatelji poslije ovog EPP-a vidjet ćete još jedan EPP-e
RIP
“Kisa pada oko korner zastavice…. tisina…… kisa pada po cijelom terenu” je stari dobri Zula. Utakmica, mislim , Dinam Velez.(’85 ili ’86)
Reziser tog prijeenosa je, prije pocetka tekme, htio kroz kadar lokve vode uz korner zastavicu, pokazati i docarati tmurno nedjeljno popodne u Maksimiru , a pokojni Zula je tada rekao .. Kisa pada oko korner zastavice”…tisina……., kadar se naglo mijenja ( najvise koristena kamera na vrhu zapadne tribine) pokazujuci dio terena od sestnest do sesnest jer utakmica tek treba poceti, i tada Zula dodaje …Kisa pada po cijelom terenu”…..
Legenda
Velid Spaho:
“Dobar dan. Javljamo se iz Mostara. Ovdje je nedjelja…”
@ znam ih miljardu i uglavnom sve ove nabrojanje ali ovo zadnje Velida Spahe je nenadjebivo. Možda je računoa na vremensku razliku:)
Ipak Zula u japankama i havajskoj košulji treneru Kpka koji je upravo u mokroj odjeći izašao iz bazena u koji je bio bačen jerbo su pobijedili:
Zula: Evo Kpk(Korčulanski plivački klub) je osvojio Kpk(Kup pobjednika kupova), a vi ste se okupali poslije. Možda bi bilo bolje da ste se okupali prije?
Trener(nakon par sekindi šutnje): Da bila je to neizvjesna utakmica…
još uvijek se smijem….
..a kak se zval onaj koje na radiu rekel” gol,gol…kurac gol , stativa”….to se ja sjećam..hehe…