U Novom Sadu sam se prvi put izblamirao 1979. kad sam na užas svoga dide u tadašnjem očigledno bitnom restoranu u Tvrđavi naručio ćevape i nisam znao tekst o Osam tamburaša s Petrovaradina, a kamoli tko je bucmasti čiko s lijericom koji je to trzuckao u ritmu. Drugi put sam se blamirao kad me Dule 1987. razvalio u “tko će pojesti više sarmi” contestu, a treći 2004. kad sam se zorom vraćajući nakon Exita zaspao u krivom hostelu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Novi Sad me kasnije zvao da držim predavanja na prvom Beer Festu, pa sam bio i u žiriju za najbolje pivo Srbije kad se nismo izblamirali proglašavajući onaj divan tekući pekmez od marelice šampionom, i nekako sam se uvijek dobro osjećao među dragim i kvalitetnim ljudima kojima je isto kao i meni stalo ponajprije do druženja, smijeha i uživanja u svemu što se može fino pojesti i popiti.
A onda su Novosađani počeli dolaziti u Zagreb, pa je Bambi svojim čudesima rasturio Burger Fest, a Dragan je sa svojom ekipom kod Krame položio za pivskog suca i tako smo dogovorili da se uskoro vidimo i kod njih. A uz to, od 1. siječnja 2022. tri europska grada imaju titulu Europske prijestolnice kulture: Esch-sur-Alzette (Luksemburg), Kaunas (Litva) i Novi Sad. Spojili smo par dana, ostavili Dživu u najboljim rukama, pokupili Jelenu i Toma, sjeli u stari Qashqai (2008.) Kasandrinih roditelja jer je Clio prdnuo u čabar i polako krenuli na istok.
Tri sata do granice, još dva lagane vožnje preko Fruške gore, ne slušajte Google maps baš uvijek, i parking u strogom centru za tri kune po satu. Sendviči su pojedeni još na rotoru i bilo je vrijeme za napad na Toster…
Toni Bambi Marinković je Splićo koji se zaljubio u ovaj grad još kao tinejdžer i uskoro se doselio, naučio raditi burgere i otvorio maleni Toster u jednom od onih divnih novosadskih dvorišta u koja uđete popiti kavu, a iznesu vas vani nakon 5 pljeski i 32 čokanjčića u dupetu. Priča seže u 2015. kad sam prvi put gostovao na Beer Festu u Fabrici i potpuno gladan otišao pojesti jedino što se nudilo – nekakvi burgeri kod umornog bradonje s cvikerima.
Slutio sam ovlašni uradak, neku tužnu prepaprenu žlundru kao i uvijek na takvim događanjima, ali nakon pet minuta sam opet stajao u redu i skoro se udavio sočnim, mirisnim i aromatičnim neprikosnovenim kvalitetnim mesom, usput blago pripit grleći bradonju, koji mi je rekao da sutra nađem Toster. I našao sam i Toster i Bambija i divno je pričati s ljudima koji imaju i znanja i ljubavi prema nečemu kao što Bambi prema mesu.
Naosvajao se čovjek mesnih titula, imao i lokal u Beogradu, ali obitelj je presudila pa se sad u tom istom dvorištu peče samo za dostavu, dok je novi Toster V2 smješten u Njegoševoj (nešto kao Bogovićeva) i nema one topline kao jedinica, ali definitivno ima šarma. Mekdonalc za odlikaše, najbliže je opisu ovog objekta na kat, u kojem je biti kvalitetno i brzo se najesti, dok će za domaćinsku atmosferu biti opet zadužen Toster u dvorištu, ali kad se situacija razmrdana Coronom još malo smiri. U svemu tome, i pljeskavice i burgeri kod Bambija imaju sve što treba – kvalitetno pecivo, moćno meso i ne preambiciozne dodatke, nego taman da nabildaju kvalitetu osnovnog sastojka – mesa.
Prilično minimalistički uređeno, s izvrsnim prikazom cutova mesa na zidovima, Toster je idealno mjesto za napuniti baterije tijekom šetnje ovim prekrasno uređenim gradom koji zbog austrougarskog utjecaja nakon pokojeg piva podsjeća i na Graz, Zagreb, pa čak i Beč, a najživlji je kad se u njegovom centru održava novosadski noćni bazar. Žene, ne propustite prvi petak u mjesecu navečer u Novom Sadu, ima stvarno svega!
U Hrvatskoj doista fali pubova u kojima uz craft pivo možete naručiti i domaću hranu. Upravo je takvo nešto i Zbir iliti Tribir kako ga neki zovu, pivnica na kraju grada gdje možete gledati u kotlove, televizore, sjajan izbor craftova i odnedavno kobase gore spomenutog Bambija. Kako se ovih dana i zvanično otvara Tosterov Kost Meat and Deli web shop, o čemu ćete prvi saznati, do tada čovjek ide i okolo dila briljantne suhomesnate proizvode kakve nisam jeo otkad sam upoznao Gregorija Mannuccija. Dakle čudo.
Zbiru skidam kapu do poda, ali ne skroz do kraja zbog toga što smo jurili dalje i nisam stigao isprobati još barem dva piva, što će svakako biti nadoknađeno drugom prilikom, mea culpa. Ukratko, ono što ima zagrebačka Mlinarica, Medvedgrad i odnedavno na svoj način The Garden Brewery, Novi sad ima u 3biru, ali i u Beercuzu!
Beercuz je lokal koji se nalazi u par dvorišta dalje od dvorišta gdje se nalazi dostavni Toster, dakle strogi centar, malen je ali ugodan i ima desetak svojih točenih piva. Pivovara je u desetak kilometara udaljenim Sremskim Karlovcima, a Dragan Đurica uspješno hendla jedno i drugo. Čovjek je inženjer industrijskog inženjerstva, alkofil, dobričina i ne zna stat, što je bilo sasvim dovoljno da su nas pred fajrunt morali metlama tjerati jer je Beercuz apsolutno sve što mi je falilo kad sam trebao tulumariti – lijepe rasplesane žene, likovi koji melju o svemu a nisu dosadni (isprike što sam udavio oko crafta poznatog košarkaša Zorana Ercega), pivo je izvrsno i jeftinije nego craftovi istog ranga u Zagrebu.
Dakle, jedan Ribafish koji je inače polusportaš, u krevetu u 21.00 i u carstvu snova u 22.00 te u wordu u 05.15 se nakon duuugo dugo vremena probudio na Salašu 137, shvatio da baš i nije doma i krenuo na zrak po mračnom vojvođanskom sokaku u potrazi za svježim zrakom i deset prehodanih kilometara za čišći mozak.
U jednom se trenutku okrenem i vidim visokog lika s kapuljačom na metar od mene. Rekoh, to je to, nećeš para zaraditi od mojih bubrega, ali predat se neću! Kad tamo, Tomo, koji se sašio još jače od mene jer ne zna reći ne rakiji, pa takvi zombijasti hodamo do najbliže trgovine. Kada spojite ravnu Vojvodinu, Košavu i pet kilometara do prvog sela, vidjet ćete dva bakalara koji sjedaju na kavu, domaću (ovdje se iz nekog razloga na naručuje turska), i fino mamurni komuniciraju s lokalcima.
Prvo nas je zanimalo zašto pedesetak ljudi sjedi u redu s automobilima usred sela, pa su nam objasnili da se čekaju svinjske polovice, a onda su nam iza leđa kad su čuli odakle smo, u po glasa rekli više puta – “da barem JAPAN pobedi”, tako da nismo baš svugdje bili skroz dobrodošli. Svejedno, sjajna kava u centru sela Čenej, cijena 6.50 kuna. Inače, iako sam bio veliki obožavatelj lika i djela Đoleta Balaševića, naravno, od faze do faze, tek mi se kraj table Čenej iskristaliziralo odakle je Steva Čenejac iz prekrasne Neko to odgora vidi sve… Pala suza…
Vinarije Sremskih Karlovaca
Nakon moćnog doručka na Salaši, vidno uništen Dragan, doduše, ne kao mi, hrabro preuzima odgovornost vodiča po tri vinarije u Karlovcima, iako bi nam više prijao test čajeva, piva od đumbira ili kakaa, pa vrludamo po starinskom mjestašcu gdje je vrijeme stalo 1880. Uske strme uličice, starofasadne kuće i nekakav ozbiljan mir do prve vinarije i muzeja meda Živanović.
Poučno stručno vođenje, izvrstan med i problematično kušanje prvog vina zbog jučer. No, kod trećeg je sve već sjelo i uz zgodnu crnu kupažu Privilegija, otkrivamo autohtone sorte Sila i Probus. Srbija se diže u vinarstvu, osvajaju se Decanteri, a zbog veličine zemlje i raznih klima i tala, ovdje stvarno ima svega.
Od prilično svježih vina sjeveroistoka, nježnih vojvođanskih i vina u centralnom dijelu u koje je uloženo najviše novca, ova regija svakako ima što za reći. Sila i probus su bijela i crna sorta nastale križanjem lokalne i klasičnih svjetskih loza kako bi bile što otpornije i bogatijeg uroda.
Iako se u Srbiji jači naglasak stavlja na sorte tamjaniku i prokupac, sila je izvrsno stolno i vino za špricer, dok se neki probusi mogu dići i dosta iznad toga. Lekciju smo ponovili parsto metara dalje u srdačnom i jako ugodnom druženju s ljudima iz vinarije Petrović, te na kraju i kod gospodina Mrđanina. Sjajan izlet, ali sami smo si krivi što nismo uživali sto posto, pa smo otišli nešto pojesti.
Logično, nismo uspjeli sami birati gdje i što kad imamo domaćina koji uz pivovaru i pivnicu u istom onom dvorištu ima i vlastiti Real beer food. Ovdje imate omlet za doručak, tri vrste sendviča, pet vrsta kobasica, da, svi pjevušimo „al’ se nekad dobro jelo baš“, izvanredne mozzarella stickse, klasični pomfrit i pohani luk, dok je glavno i najbitnije jelo pulled pork, ovdje poznatiji kao Drpana svinjetina. Da, još se cerim…
Klasično svinjče, s jalapeñosima, sirom ili slaninicom te specijal (ovisno što su taj dan našli na placu i smislili), logično, ne možete piti s kokakolicama, pa smo ponovili gradivo od sinoć i najviše se zadržali na New Zeland IPA-i Skakač i nitro porteru Crni Kralj. Dalo bi se tu porazgovarati o sitnicama, Dragan je svjestan svega i uvijek spreman za konstruktivni razgovor, ali prijazni nasmijani konobari, vesele kuharice i nekako totalno pozitivna atmosfera stavljaju Beercuz na pijedestal dobre zabave i vrhunske usluge.
No, Jelena je zaželjela Cigane, Kasandra voli plesati i bilo je neminovno što će se dogoditi na legendarnom Salašu 137, prvom od danas desetaka starih imanja koja su se prodavala budzašto i kojeg je još jedan Splićo u Novom Sadu Aleksandar pretvorio prvo u mali pajzl od 18 stolica, pa 32, pa danas ima dvije sale, kat i ogromnu svadbarsku dvoranu u dvorištu. Hodate, gledate artefakte koje danas zlatom plaćaju po Hrelićima, psi, mačke, lišće, konji, sve je tu kao u Salašu u malom ritu, filmu koji me nekako uvijek umirivao kad sam bio baš mali klinac. Lijepo je, autentično, nesavršeno i divno do trenutka kad idete sami naložiti vatru. Nakon 812 špricera…
Dugačak drvored, štale sa sportskim konjima, dvadesetak minuta od centra Novog Sada i sa sjedanjem za stol – nova dimenzija. Dečki dolaze u bijelim košuljama, crnim hlačama, vade instrumente i Saša kreće s narudžbama – red muzike, red tradicionalnih vojvođanskih jela. Kako nitko nikad nije uspio reći ne rakiji na Salašu, pa ni Toni pod opakom virozom, stvari uskoro kreću u predvidljivom smjeru – i oni koji ne znaju tekst ni pjesmu pjevaju i cupkaju, a ja kao prekaljeni punk rocker tiho i nježno cupkam nogom pod stolom i odvaljujem na izvrsnu klopu.
Domaći čvarci, pečene brizle, pečeni češnjak, šljiva u slaninici, pohani svinjski papci, pohani svinjski papci (ponavljam jer sam dvaput vadio), guanciale s domaćim hrenom, zrak, puno zraka, pisanje svega da ne zaboravim, grenadir marš, saft od papaka (otkud im još papaka!?), džigerica i na kraju janjeće potkoljenice u zapečenoj posudi, vjerojatno ispod vatre.
Salenjak jednostavno nije stao pa sam ga odnio do sobe i stavio kraj uzglavlja. I onda štala, gemišti, špriceri, rakije, sitne čarke, narudžbe, čak i jedan skromni Đole i rakije, špriceri, žene plešu, kradem još jedan salenjak… Srećom pa sam stao negdje oko 23.00 i kontrolirao situaciju jer stvarno nisam od romske glazbe, ali ovo je sve. Toni je pobjegao na vrijeme, po mene je došao cijeli orkestar kad sam fingirao treći salenjak i bijeg u krevet i negdje oko 2 ujutro sam nekako pobjegao od hrane i svega. Kakav dernek, mislim da sam ostario…
Spakirasmo se, odbili doručak u Salašu jer nas je čekao u Špajzu, lokalu u centru grada u vlasništvu neumorne prekrasne Splićine žene Nine. Kad ja nešto zovem štalom, to je u pozitivnom smislu, ono, hrpa ljudi koji minglaju i dobro se zabavljaju. E pa doručak u Špajzu je štaletina, milijun ljudi koji uz kavu jedu sa švedskog stola neko od dvadesetak, i slovima 20 jela koja su ponuđena na šanku.
Pustite si Đoleta i skinite jela, nema što nema, a kao odu legendi, nakon šnenokli, sira, pršuta, kobasica, ruske salate, jetrica na saft, dvije vrste palente, jaja i još nečeg – završio sam s rezancima s makom.Dakle, uđete, uzmete tanjur, i platite dva sata kasnije kad vas domaćini vidno umorni tjeraju doma s bocom rakije da ostanete u formi.
Prijestolnica kulture, ali i prijestolnica hedonizma, Novi Sad nije za snobove koji se dolaze našmrkavati i cajkariti, nego za dobre ljude željne fine hrane, kvalitetnih pića i divnih ljudi.
Ali pripazite s rakijom, čokanjčići imaju zapreminu od 0,5 cl!
Vraćamo se prvom prilikom s novim jetrama!
1 comment
[…] Novi Sad: Top pet mjesta za pojest i popit u Europskoj prijestolnici kulture 2022. […]