Kada te ekipa Place 2 Go pozove na četverodnevno putovanje po Beogradu i okolici, ti samo slegni ramenima, napuni ruksak, tužno pogledaj na vagu u kutu, i kao da si upravo zabio Realu u sudačkoj nadoknadi – stisni šake i zaurlaj ono „Yessss“…
Upravo tako je i bilo, Tomislav je dotjerao kombi, nas osam gladnih i žednih (znanja) se potrpalo, Branko iz Putoholičara je izvadio putnu rakijicu, Darko nam dao materijala za zezanciju priznanjem da ne zna ćirilicu i putovanje je uz puno smijeha moglo početi. Za sve ono što je uslijedilo preko grane bili su zaslužni organizatori iz Turističke Zajednice Srbije koji su ekskurziju koncipirali dovoljno kvalitetno da se puno toga vidi, ne umori previše, i ostavi dovoljno slobodnog vremena za osobna veselja.
Pa sam tako ponukan idejom velikog Tomislava Fiketa, s kojim ću kad tad organizirati kombije bonkulovića s tematskim naslovom „Kaj su jeli naši Srbi“, otišao sa starim frendovima i frendicama isprobavati beogradske pljeskavice.
Barba Facebook se pokazao kao sjajan savjetnik, pa stoga hvala ekipi na idejama, iako sam za savjete propitao i lokalce iz prve ruke. i tako sam treći dan preskočivši doručak, domandrljao iz našeg prekrasnog malog hotela Museum do Takovske ulice i zahvaljujući staroj priji iz MENSA-e, Nataši, nakon petnaestak minuta hoda ugledao kućicu odnosno kiosk Kod čika Mileta, koji je ulijevao sve osim povjerenja.
Dva lika me sumnjičavo gledaju dok naručujem najmanju pljesku od 150 grama uz riječi starijeg „To ti neće biti dosta, pogledaj se!“, ali smirujem situaciju pričom da sam samo došao testirati i recenzirati. Deset minuta kasnije uz live gledanje vaganja i pravljenja frizbija od mljevenog mesa koje se majčinski nježno polaže na rešetku, nazdravljamo s domaćom dunjevačom, a ja Slobodanu iz Osijeka obećavam da ću u Zagrebu pozdraviti Glasnoviće koje inače ne znam. Pljeska, luk, aleva, „Možeš još i kupus da uzmeš, ali to ti je za žene!“, okus iz snova, povratak u osamdesete, slike lete, fudbalerka Trifona Ivanova, „Umesto da igrate fudbal, došli ste u Beograd da provocirate“, pravo meso, dim, hrskava vani, unutra meka lepinja. Čudo i divota. Cijena 190 dinara, odnosno 12 kuna. Ocjena 10/10
Sad opet moram u Zaječar, ponovo testirati onu savršenu od ovčetine, damn…
Mala Kolubara na Savi je restoran na brodu Giletovog prijatelja (a Giletovi prijatelji su i moji prijatelji), koji kao da je ispao iz filma Jagode u grlu, sjajnog nastavka jedne od najboljih serija svih vremena – Grlom u jagode. Dakle, vrijeme je stalo, samo sam čekao da netko vikne da su Rusi otišli u Svemir, ili da je Matija Ljubek osvojio zlato… Hrpa prijatelja iz nekih davnih vremena, Ana i Goran, špricer iz sifona i pljeska na tijestu za burek! Meso malo suho, količina brutalna, totalno zanimljiva kombinacija mesa s tijestom i tone kajmaka za 700 dinara. Ocjena 8/10.
Ćevap kod Dekija je nedavno otvoren na Dorćolu u ulici Strahinjića Bana 71, preporučio ga je sam Tom Gretić, kao i moji obožavani Šitumi i još puno ljudi, a na kraju se taj posjet lokalu nastalom odvajanjem od kuma iz obližnjeg Waltera, pokazao punim pogotkom! Mrvu prevelika i suša lepinja puna je mekog i slasnog kajmaka, paprike, luka i mesa, čak i mrvu profinjenijeg od onog kod Čika Mileta. Prostor ugodan, mrvu stisnut, ali čist, šteta što nije bilo više vremena i za sam ćevap, ali svakako 9/10.
Loki u Gospodar Jovanovoj 27 je u biti jedini bio mrvu razočaravajuć toga dana jer je pljeska malo vukla na gorkast luk, a lepinja nije bila lepinja nego pecivo za hambi bez sezama. Hladno. Svejedno, okus mesa je dobar, da sam tamo došao na početku, a ne na kraju… Cijena 240 dinara, ocjena 6,5/10.
I onda kad misliš da si probao sve, na listi je bila i Iva, New Balkan Cuisine u Kneginje Ljubice 11 (u biti malo uvučeno u sporednu ulicu) po preporuci novosadskog kralja burgera, Tonija Bambija Marinkovića. Uredno, skoro pa sterilno, konobar ljepše odjeven nego što ću ja ikada biti, i visoka cijena prema ostalima – ogromnih 830 (60 kuna)! Ali s prilogom, fenomenalnom urnebes salatom, i to u pohu, krumpirićima, tostom, preljevom… A pljeska mekana, mirisna, sočna, kao da je stajala na jakom suncu, a ne na grilu, ma nešto epohalno! Zaljubih se u okus, i opet čista desetka i drugi pobjednik dana. Briljantno, 10/10!
Ostalo mi je još samo šezdesetak mjesta za kušanje, ali to ćemo nekom drugom prilikom, trebalo je probati i craftove! Srpska craft scena ima oko šezdeset pivovara, za sve koji su mislili da postoje samo Kabinet i fenomenalna Dogma, tu su još i Zebrew, Cors, Crow, Zmaj (koju je Darko čitao 3. Maj jer tek uči ćirilicu), i još jako puno lijepih stvari o kojima smo elaborirali u izvrsnom malom pubu Srpska kuća piva koji se nalazi u ulici Vatroslava Lisinskog, ulaz iz Porečke.
Zanimljivo je da birokracija i lopovluk ovdje još nisu uništili košarku kao kod nas, pa cijeli pub skupa s gazdom gleda tekmu. Gledam okolo i tražim svoje Miloša i Katarinu, a onda mi uleti master brewer Corsa pa smo si pospikali, i uskoro je pola puba diskutiralo ima li craft smisla ili ne. Citirat ću kolegu copywritera Miloša Kukurića:
„Kao i svugdje u svijetu, craft u Srbiji je i hipsteraj i stvarna potreba ljubitelja piva za dobrim i drukčijim ukusom. Lokalna scena se lijepo razvila, sve je više pivara koje nude različite stilove, prate trendove i otvaraju poglede. Ipak, craft je još uvijek jedna vrsta luksuza s obzirom na standard. Nije pivo za svaki dan. Ali svakako, konačno postoji izbor i sve više ljudi shvaća da postoji nešto drugo što se također zove – pivo. A i žene su počele piti pivo. Što ćeš više?” Nuff said!
Beograd je jedna velika kompilacija velebnih hramova, prekrasnih zgrada, sfušanih detalja i nedovršenih gradilišta, stalne gužve ovog melting pota s preko dva i pol milijuna stanovnika koji voli svoju rijeku i živi na njoj. Malo sam prestar da ostajem dulje od ponoći ako želim istraživati, pa nisam bio na splavima. Cajke ne slušam, ali u Beogradu valjda svaki treći čovjek nakon posla uzima gitaru i ide svirati u neki klub. To je fenomenalno koliko svirki ima svakodnevno, od jazza preko regionalnog soft popa (nemreš pobjeć’ od Olivera, Tošeta i Magazina), do ozbiljne strane muzike, koju smo dobili uz večeru u restoranu Frida u Beton hali, kompleksu skupih lokala uz obalu Dunava.
Svaka čast dragim ljudima iz Turističke Zajednice Srbije koji su nas hranili i pojili kao Begove, ali u svakom smo lokalu dobili isto predjelo, pa tako i ovdje. Da ne mislite da sam čangrizavi starac, a jesam (i dobio sam četiri kile u četiri dana), ova regija ima na pretek jela koja bi se mogla više prezentirati, ali ni u Fridi (osoblje nema spojene obrve ni brčiće kako se dalo naslutiti), opet je na stol iznijelo platu s kajmakom, duvan čvarcima (smijeh dana kad je Darko napisao – duvani čvarci), pršutom, slaninom, kobaiscama i sirom. i opet se sve potamanilo, a kad je na red došlo glavno jelo, počela je svirati muzika, i to je bilo to.
Nigdje u Beogradu tijekom putovanja nismo zapazili neko jače štovanje njihovih vina, na čemu bi definitivno trebali poraditi, jer im se scena i te kako budi. Inače, ljudi rezerviraju stol i onda uz njega na stojećki pjevaju i plešu. Jako zgodan koncept. Dok nije krenula Rozga, a s njom i mi…
Manufaktura je restoran kao iz kataloga, osoblje u kutama i kombinezonima, sve izgleda kao skladište IKEA-e iz tridesetih, nekako se baš opustite i sve bi bilo spremno za uživanje u izvrsnim savijačama i izvanrednoj kremšniti – da nismo dobili konobara kojem je bio loš dan. Isto kao i u Tri šešira na staroj kaldrmastoj Skadarliji sljedećeg dana na večeri, gdje su baš kao u osječkoj Ruži uz vas nižu beskonačni romski orkestri koji vam na uvce sviraju poznate i nepoznate pjesme.
Neki su se potpuno uživjeli, ali ja kao stari panker i dokazani astmatičar u oblaku dima (u Beogradu valjda samo fiskalne blagajne ne puše) nikako se nisam mogao opustiti u prekrasnom starinskom uređenju. Mislim da je jedini način da njihova vlada padne – ako uvede zabranu pušenja u lokalima. U Beogradu ne puše valjda jedino fiskalne blagajne…
Domaćini, odnosno neumorna vodička Simonida, vodili su nas preko širokog i urednog Kalemegdana na brdoviti i zgusnuti Dorćol, a kasnije i u muzej Nikole Tesle. Naš je veći, ali taj čovjek je takav genij da mu se uvijek poklonim. Pokazala nam je tako i zgradu prvog Meka na Balkanu, a ja promrmljam, znam, bio sam na otvorenju 1989. kad sam išao u Vranja u JNA…
Došli smo tako i do Urbane destilerije gdje je glavna zvijezda bila rakija Branko, predivna barikirana šljivovica koja je Branku iz Putoholičara natjerala suze na oči. Gospođica Mina nas je provela kroz četiri slijeda rakija, dunjevači, kajsijevači, medovini i Branku. Ovo je jedino mjesto gdje postoji Banka rakija gdje možete čekati da vam vaše piće odleži koju godinu. Cijene nisu sitnica, ali je destilat sjajan!
Jedan smo cijeli dan proveli na 42. Međunarodnom sajmu turizma. Kao bivšem profesoru geografije i svjetskom putniku, malo mi se steglo srce, ali sam uskoro vidio prijatelje iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, i shvatio sam da je putovanje lijek, pa jedva čekam predstojeći zagrebački Place2Go da si isplaniram neku epopejicu. Beogradski sajam turizma ove se godine pod sloganom “Put pod noge” održao 42. Put, zemlja partner bila je Egipat, a na sajmu je ukupno bilo preko 900 što izravnih, što neizravnih izlagača iz 44 svjetske države te 66.784 posjetitelja.
Beogradski Beverly Hills, Dedinje, uz puno zelenila, Kuću Cvijeća (nije uopće onako velika kao kad smo morali ići kao pioniri) i muzej Jugoslavije, ima i restoran s predivnom terasom Hyde Park.
Šareni interijer na granici kiča i čuvena torta Reforma uz hrpu slika i razgled tog dijela grada doveli su nas i do restorana Lorenzo i Kakalamba, koji kič diže na neku novu razinu. i jelovnik na panou metar i pol sa dva metra, jadni konobari… Ovo je mokri san Walta Disneya na tripu kojem je istekao rok, i moram priznati da sam se baš uživio. i slikao s Jessicom Rabbit. Izbor hrane je malo razočarao, ali pripisat ćemo to grupnoj posjeti, jer sam čuo stvarno samo najbolje o njima. Apsolutna preporuka, Noć u muzeju 5.
Nakon što smo zadnju večer proveli u izvrsnom pubu Samo pivo u pothodniku na Terazijama s dvadesetak tapova, za kraj nam je ostao Zemun, nevjerojatna protuteža nabrijanoj energiji Beograda. Grad koji je novijim generacijama poznat po osebujnom mafijaškom Zemunskom klanu, zapravo je u prošlosti bio kulturna prijestolnica. Usporedili smo ležerne Zemunce s Dalmatincima, našto mi je Uroš rekao „Trebaš vidjeti Novosađane, oni prema nama kao da idu u rikverc!“
Nakon bureka kod Petrovića, opakog, ali brate masnog, popeli smo se do Gardoš kule i popili pivicu sa u restoranu „Supermarket Talas“ na zemunskom keju, a stari frend Uroš nas je kasnije proveo kroz zemunsku pijacu s pregršt insajderskih informacija, i preporučio sušenu papriku, duvan čvarke i kajmak za doma.
Otkad je Tedeši kupio Smoki i smanjio kikiriki za 20 posto, a Mančmelou ima za kupit i kod nas, ovo je u biti idealan poklon za drage ljude.
Marlon Darko
Četiri dana istraživanja, svega za svakoga, stari prijatelji (skoro sam zaboravio Bogdana, oprosti care, drugi put dolazim s Dživom), nova poznanstva, slični problemi i izvrsna hrana i piće. Čak je i moj brat i insta idol Darko naučio većinu ćiriličnih slova. Prekrasan eno-gastro izlet, a još je toliko toga ostalo za probati… Hvala svima.
