Na kraj Črnomerca, ukusna Mehana

728

Na kraj Črnomerca, ukusna Mehana

Kako mene nema sljedeća dva tjedna, probajte naletit na dane pink vina,

unplugged koncert Psihića u sklopu promocije nove boce Žuje, kao i neki od izleta ekipe G.E.T. reporta, s kojima ćete me uskoro češće viđati.

S 1.3.2013.g. s radom je započeo Centar za razvoj vinskog turizma. Nosioc projekta je Udruga za kulturu stola G.E.T., koja će u odvojenom prostoru u sklopu Casina International organizirati radionice, predavanja i prezentacije, a konstantan će biti i svojevrstan mini-sajam gdje će se, na mjesečnoj bazi, predstavljati pojedine hrvatske regije. Treba znati piti i papati, vidimo se uskoro!

A tu je i jedno iznenađenje u vidu nove zagrebačke Paulanerove pivnice iz koje donosim samo sliku Kajzer Šmarna, kako god se on pisao…

Zagrebačkim pajzlovima 3 – Mehana

Naziv objekta: Mehana – bugarski restoran
Adresa: Ilica 298 iza Name u Kustošiji
Stranica: www.facebook.com/mehanazagreb
Radno vrijeme: 10-02
Cijena prosječnog obroka: 30-35 kn, najskuplje jelo 40 kuna
Cijena gemišta: 10 kn

Nakon mrvicu preskupog doživljaja u Pedro pitama, put me je nanio na drugi kraj grada. Naime, kada sam čuo da u Zagrebu postoji bugarski restoran, zatvorio sam oči i trenutno odlutao u mislima u Sofiju i vrhunsko satiranje najboljim povrćem i najukusnijim mesom u životu. Kada sam ih otvorio, već sam ubrzanog pulsa grabio prema Kustošiji, sretan kao štene retrivera kad ugleda frišku zračnicu od ponija. Restoran se navodno zove Mehana – ne čađava kao ona Kiće Slabinca, toplo sam se nadao…

Pristup
Nekako se dočepaite Ilice i polako udaljavajte od centra grada. Kada ste prošli okretište na Črnomercu, lagano usporite, jer ćete morati pažljivo ući na parking kod Name (drugi znak P), produžiti desetak metara do kraja parkinga i zapitati se jeste li dobro upućeni. Naime, tabla je sitna i neugledna i tjera na razmišljanje. Predvorje ne obećava, kao ni stepenice za toalet, ne znaš jesi li ušao u kuglanu, dispanzer ili restoran, ali s lijeve strane se konačno ukazuju vratašca koja su vjerojatno – Mehana. Guram vrata, turam nosić, a tamo – Bugarska!

Unutrašnjost
Dobro, barem je tako nekako slično izgledao bugarski nacionalni restoran u Sofiji – prostorija sa starim parketom, u kamenu i drvu, s genijalnim crveno-zelenim stolnjacima u boji bugarske zastave. Nasred restorana je atraktivna kaminčuga, a pola objekta natkriva nadstrešnica koja uz pomoć prekrasnih tarabastih dasaka od bačava i ručno obrađenih balvana stvara separee i stvarno fin, topao ugođaj. Lampe su – dizajnirana dna bačava! Na stolnjacima su dizajnerske soljenke i octenke sa čačkalicama, ali uz sjajan starinski detalj – sol i crvena paprika (nema papra) nisu zatvorene, kako retro… Iz zvučnika dopiru relativno solidni napjevi s Narodnog radija (bio je pop-rock sat, valjda), dok sa više strana najavljivanu romsku limenu glazbu – nismo dočekali. Ipak ne sviraju u vrijeme gableca, nego srijedom, petkom i subotom navečer. Jelovnik je plastificirani bijeli papir s minimalnim popisom jela – premalo informacija.

Osoblje i hrana
Uljudan i simpatičan, rijetko nasmiješen konobar dobro je upućen u objašnjavanje raznih bugarskih jela kojima možemo pročitati samo ime. Ima ih desetak u stalnoj ponudi, od teleće juhice, teleće glave, sarme u vinovoj lozi, janjeće sarme, čobanca, graha, sušene punjene paprike, pirinsko gjuveč, stomna kabap, kao i još par vrsta klasičnog mesinja s roštilja, čobanac, grah… Na stol je za dvadesetak minuta došao specijalitet po preporuci konobara – sać po rodopski. Masivna zemljana posuda puna je omleta s piletinom i povrćem, te zalivena kiselim mlijekom i sirom. Poriluk je sjajan u kombinaciji sa šampinjonima, jelo samo po sebi mrvicu presuho i jednom ocu koji jako često Junioru radi kajganu – malo preobično. Ali za finu četvorku. No, tada na stol dolazi bugarska kavarma, i vrijeme je da nepce ode na godišnji. Ajme majko, koja divna potpunjenost luka, rajčice i svinjetine, tako sočan i zasitan kompaktni vinski gulaš (samo meso, paprika, šampinjoni i luk – ni krumpira, ni tjestenine), s jajetom na vrhu – mislim da nisam nikad u životu pojeo. Htio sam izljubiti kuhara iz Pirota, ali mi nisu dali do njega. Gemišt prosječan, iločka graševina po 10 kuna, bez ikakve zamjerke, cijene butelja su nevjerojatno jeftine, ima i par bugarskih. Ali ne samo da nemaju bugarskih piva, nego nemaju niti jedno crno u ponudi!? Rekoše mi da će sve ubrzo biti sređeno, jer je došlo do smjene vlasnika i sve kreće ispočetka. Kako bi na ovo rajski gulaš i prekrasnu hrskavu domaću lepinju legla Zagorka ili Kamenitza, ufff…

Nusprostorije i detalji
Još se nisam ni slegnuo od glavnog jela, kad je na stol sletio desert. Duboko sam udahnuo još uvijek pod dojmom kavurme, i u 13.15 uočio veliku prevagu muškaraca preko 40 godina. Gdje danas ručaju mlade seksi žene, upitah se, i sjetih da zbog glupih trendova vjerojatno uopće ne ručaju. Mehana ima pedesetak sjedećih mjesta, uskoro i 70 kad urede predvorje, dok terasa s tridesetak mjesta radi samo ljeti. Beštek dolazi u salveti, skroz je zadovoljavajuć, tanjuri su mali ali masivni i originalni. Toalet će valjda isto srediti, nije na nivou. Za desert dolazi skup desert (25 kn), koji nas je ubio od razmišljanja – pšenica na slatko i specijalitet šefa kuhinje – karamelizirane tikvice u vinu. Na deset minuta uživanja sam se pretvorio u ženu. Tikvice sulude, pšenica solidna.
Umjesto zaključka
Mehana je sjajan pajzl, drukčiji od klasičnog, ali s ogromnim šarmom. Hrana je bolja od atmosfere, ali jako rajca pomisao na večer s ciganskom veselicom, pogotovo jer se hrana služi – do ponoći! Sljedeći put na teleći jezik, čorbicu i janjeće sarme, divno je naći nešto tako originalno i novo – obavezno svratite u Mehanu!

Ukupna ocjena 9/10: