Mate Škugor: Glazba za žedno uho

by Ribafish
0 komentar

U izdanju Rockmarka (na novoj lokaciji ispod NSK) izašla je knjiga koja će puno nas festivalofila i koncertnih frikova vratiti u prekrasne godine kad se slušala sjajna glazba i gledali veliki bendovi. Ovo je razgovor s njenim tvorcem, velikim Matom Škugorom, čovjekom koji je ovaj dio svijeta oplemenio za tisuće sati vrhunskog zvuka, skakanja, plesanja i općenito – uljepšao nam mladost.

Ne znaš koliko ti je dobro dok ti netko to ne oduzme, pomislio sam tijekom prebolijevanja korone dok sam bezuspješno pokušavao onjušiti parfem, sapun, pazuh i uglavnom sve što je do tada imalo miris, a s gadnom boleštinom je svega nestalo. Srećom, dva mjeseca kasnije se sve vratilo, a tako će valjda biti i s koncertima, jednim od hobija kojim sam si prekrasno ispunio dobrih tridesetak godina života.

Od Azre i Zabranjenog Pušenja, preko Nirvane i Deep Purplea, KUD Idijota i NOFX-a, u različitim fazama se išlo na drugačiju muziku, ali uvijek je bilo bitno otići, muvati se, gledati zgodne koke, pijuckati skupu i lošu pivicu, prepričavati doživljaj pješačeći ili se vozeći svim prijevoznim sredstvima iz Velike, Ljubljane, Pule… Baš me bilo svugdje i stalno, ne doduše kao moje idole, najbolje frendove Dina i Marka, ali teško je bilo i zamisliti veselje kad sam vidio da u KSET dolaze NoMeansNo. To je bilo sat i pol čiste ljubavi, stajao sam hipnotiziran kraj kanadskog trojca i doživotno ostao zahvalan čupavom Eteefovcu Mati Škugoru iz Šibenika koji ih je doveo. I tako još par puta. I još puno velikih bendova i još većih festivala.

Onda su koncerti stali, sve se primirilo i začahurilo, osim naravno čupavog, koji ne može stajati na jednome mjestu i koji je za promjenu – izdao knjigu. Kako mi ista upravo stoji na stolu dok pecam, sunčam se i kupam, jedva čekam prvu vjetrovitu večer da se potpuno prepustim svojim čupavim devedesetima i nultima, a usput sam mejlom pitao Matu par stvari.

Zašto knjiga, pobogu, zar baš u svemu moraš biti najbolji!? 🙂

I ja sam se to pitao kad mi je Krešo Blažević ponudio njeno pisanje. Prirodna reakcija mi je bila smijanje uz komentar kako ne vidim koga bi mogla zanimati knjiga o Žednom uhu i svemu onome što se pod tom etiketom i oko nje tijekom proteklih 25 godina izdogađalo. Ali vrag mi nije dao mira i nakon par tjedana sam ponovo navratio u Rockmark s konceptom za koji mi se činilo da ima smisla i koji je na kraju rezultirao „Glazbom za Žedno uho“.

Kako si uopće, gdje si, od čega živiš, imaš li sljedbu nakon svega što si napravio za Rock’n’Roll u Hrvatskoj?

Još uvijek nisam siguran kako sam, čini mi se kako posljedice naprasnog zaustavljanja života kakvog smo dosad imali još uvijek nisu jasne i konačne. Generalno gledavši, imao sam sreću da sam 15 mjeseci prije proglašenja pandemije odlučio napraviti odmak od dotadašnjeg života u potpunosti posvećenog glazbi, obrisao sam prašinu s diplome i potražio „normalan“ posao.

Danas sam zaposlen u vrhunskoj IT tvrtki u kojoj radim na novim digitalnim uslugama i dizajnu mobilnih aplikacija – u biti prilično kreativan posao zahvaljujući kojemu je i davno stečena diploma na kraju dobila svoj smisao.

Koliko si poludio zbog lockdowna, kako si kratio vrijeme osim pisanjem?

Hahaha kao što već rekoh, bojim se da ćemo s vremenom postajati svjesni svih posljedica tog zaustavljanja dotad uobičajenih nam života. Ono najljepše što mi se dogodilo zahvaljujući pisanju je da sam se vratio brojnim izvođačima i albumima od kojih neke nisam desetljećima čuo, a u kojima sam počeo otkrivati neke nove i dotad mi skrivene vrijednosti.

I naravno, priroda posla kojim se bavim zadnjih skoro godinu i pol takva je da mogu biti 100% produktivan i od doma, pa se nadam da posljedice svega proživljenog neće biti pretjerane.

Što ćeš prvo napraviti kad proglase pandemiju gotovom?

Opet ću potpuno prestati piti alkohol, hahaha. Kad je svo ovo ludilo krenulo klinci su mi počeli prigovarati što im mamu puštam da sama petkom navečer na balkonu ispija gin-tonic, pa sam popustio pod njihovim pritiskom.

Što ti je bilo najteže organizirati u životu?

Prvi Terraneo je bio nezamislivo fizički i psihički zahtjevan. Sva smo četvorica pokretača – uz mene su to bili Hrvoje Jelković, Goran Lončarević i Luka Pavić – mjesecima radili poslove koji su već do idućeg izdanja festivala preraspoređeni na dodatne 3-4 osobe za svaku od naših dužnosti.

Kako je sve počelo?

Tako što mi je dopizdilo svako malo ići u Ljubljanu da bih vidio i čuo svoje glazbene heroje. A i šteta je bilo da onako fantastičan klub kakav je KSET stoji neiskorišten.

Sviraš li i sam nešto?

Nikad u životu nisam zasvirao. U djetinjstvu mi je košarkaška lopta bila puno zanimljivija od gitare, kasnije sam počeo previše slušati da bih imao vremena za sviranje.

Postoji li neki savršeno organiziran koncert nakon kojeg su svi bili zadovoljni?

Mislim da je takva bila većina onih koji su se u KSET-u događali krajem devedesetih i tijekom prve polovice nultih.

Potpisujem. Koliko ti se, i je li ti se uopće promijenio ukus kroz dekade?

Ne znam, skoro sve bitne mi glazbenike uz koje sam odrastao i danas uživam slušati pa ne bih rekao da mi se glazbeni ukus bitno mijenjao, prije bih rekao da se tijekom godina nadograđivao i obogaćivao.

Na čemu si sad, koji žanrovi te pale?

Ispostavilo se da zadnja tri benda koja su me svojom glazbom oduševila sviraju post-punk, kojeg je svaki od njih interpretira na vlastiti originalan način. Dakle, glazba koja se pokazala ključnom za moje odrastanje očito mi je i dalje najbitnija u životu.

Koga si htio, a nikad nisi uspio dovesti?

Fugazi.

Nadao sam se doduše i da će se Hüsker Dü jednom okupiti i krenuti na turneju, ali to se nažalost nije i neće se dogoditi, budući da je jedan od mojih najvećih heroja iz djetinjstva, koji mi je u međuvremenu postao prijatelj, prije četiri godine preminuo.

Što možemo očekivati od tebe u 2022., kako misliš da će se razvijati koncerti, publika, bendovi?

Odlučio sam prije dvije godine kako ću u budućnosti raditi samo s prijateljima, bez bespotrebnih rizika i stresa, tako da nas uz već najavljene Caribou i Future Islands, u 2022. očekuje dolazak još nekih prijatelja pa i mojih heroja iz djetinjstva.

Reći ći ti samo tri stvari: Rancid, SOAD, The Interrupters, Talco i Ska-P! Pa ako ti je usput 🙂 Kome je namijenjena knjiga i gdje, kako i pošto je možemo kupiti?

Svima kojima glazba predstavlja važnu životnu sastavnicu, a u prvom redu onima kojima je bilo bitno sve ili barem dio onoga što sam radio u proteklih 25 godina. Zasad knjigu možete kupiti kod izdavača Rockmarka, bilo u samoj knjižari ili web narudžbom, a uskoro krećemo s promocijama po Hrvatskoj. Cijena joj je 129 kuna.

Hvala na svemu!

I ovo bi vam se moglo svidjeti

Ostavite komentar

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.