Marko Ožegović: Intervju s dobrim duhom hrvatske craft scene o Pragu, trendovima, Čehinjama i koje pivo piti u svako doba!

2,3K

Marko Ožegović je jedan od onih deset likova koji čine temelje i krov hrvatskog modernog pivarstva, novinar, degustator, sudac, dobri duh svakog homebrewerskog i craft okupljanja… i vjerojatno jedan od najboljih predavača, da nema mene (grohotom se nasmijasmo)…

Šalim se naravno, ali ovaj mladi Splićanin je najbolji svjetski administrator najjačeg pivskog portala planeta RateBeer nekoliko godina zaredom, i kad pomisliš da imaš savršenog vodiča kroz stilove i okuse – ode on u Prag. No, preseljenje zbog posla ovaj neumorni pivofil iskoristio je za istraživanje zemlje koja i dalje ima najveću potrošnju piva po glavi stanovnika, pa sam ga žicao da mi mejlom odgovori na par pitanja i demistificira Čehe kao naciju koja više podsjeća na Švejka nego na Lendla…

Markane, kako to da si otišao u Češku, i čime se sada primarno baviš?
– Otići u grad koji sam već ranije zavolio, imati veću plaću nego u Hrvatskoj u generalno jeftinijoj zemlji od Hrvatske nije bila toliko teška odluka. Previše sam negativnih iskustava proživio u Hrvatskoj, u struci i van struke, i kad je došla ponuda skočio sam na nju. Nisam ni imao previše izbora. Prvo sam administrirao jedan popularan servis, sad sam u podršci za drugi. Van struke, nije posao iz snova, ali (za)raditi se mora. Barem ne moram proživljavati paranoje hoću li i kad ću li dobiti novce idući mjesec.

Koliko sekundarno ločeš, pardon, istražuješ srednjoeuropsku pivsku scenu?
– Hah, koliko stignem, prošao sam sve pivovarice u Pragu, dobar dio bitnih pivskih mjesta, ali pomalo istražujem i ostatak zemlje pivsko-turistički, Plzeň najviše. Sve naravno u okvirima razuma, vremena i zdravlja.

Jesu li Česi i dalje prvi po količini popijenog, i koji je tome razlog?
– Piva da, ukupno gledajući alkohol su iza Litve. Pivo je jednostavno esencijalni dio njihove kulture, njihovog identiteta i svaki dan su praktički pivnice pune, nakon posla i za vikend se ljudi idu družiti u njima… To što možeš popiti jako dobra lagana piva jako jeftino – sigurno ne odmaže.

Kako u Češkoj gledaju na craft?
– Pilsner Urquell je ovaj mjesec kao specijal izbacio Brut IPA. Mislim da to sve govori. Tradicionalni tip crafta / malog, nezavisnog, zanatskog pivarstva je sveprisutan i integralni dio pivske kulture tamo, a moderni sve više, kao i “crossoveri” između ta dva – a i industrija tu i tamo eksperimentira. Tržište i pivska kultura su jednostavno tako jaki da usprkos enormnom broju pivovara nekako ima mjesta za još ako su kvalitetne – i eksperimenti mogu proći. Neki rade super lagere, a lošije moderne stilove, neki obrnuto, a neki, rijetki, oboje. Ne pašu svima moderni stilovi, nećete baš naći stariju gospodu kako na “štamgastu” piju “kyseláče”, ali publike ima dovoljno.

Kyseláče, kakvo dobro ime za soure! Koliko se čega tamo popije u godini dana?
– Svijetli lageri svakako dominiraju, “dvanáctke” (5% alkohola, ne 12, kako naši maturanti često pomisle), jedenáctke (4.5%) i “desítke” (4%), pa onda tek dolazi sve ostalo, da sad ne zamaramo ljude postotcima.

Piju li i Čehinje?
– Kako koja. (smijeh) Možda ne kao Česi, ali ljubav prema pivu tu ne ovisi o spolu. Brojne su i pivarke, jako dobre naravno. U suštini, slična se situacija dogodila kao i kod nas, gdje su craft pivovare svojom ponudom ponudile širok spektar okusa koji mogu pasati većem broju ljudi, pa automatski vidiš i više žena s čašom piva, gdje bi inače možda bilo vino (kojeg i u Češkoj ima jako dobrog).

Sjećam se da su me šupci odrali kod Fleka, kakve su sada cijene u centru, na periferiji, van grada?
– Nisu bolje. Turistički dio grada, van rijetkih iznimki, nema previše za ponuditi ni izborom ni kvalitetom ni cijenom piva. Nema previše razloga mučiti se tamo ako si u gradu zbog piva. Odgledaš sve ljepote, pa na piće i jelo odeš malo dalje van tourist trapova i bučnih grupa stranaca koje lokalci sve više preziru. U centru možeš naći i osrednje pivo za 30 kuna pola litre, koju stotinu metara dalje za 15, a kilometar dalje za 7-8 kuna. Ajmo reći da industrijski lageri mogu doći od 7-8 do 12-13 kuna pola litre u normali (najskuplji je Urquell), u pivovarama slično tako, nekakav jeftiniji/lakši craft za 15 kuna pola litre, 20 kuna za IPA-ove i sl., a 25-30 kn pola litre za baš najskuplja eksperimentalna piva i uvoze.

U dućanima je zato normalno naći pola litre lagera, bilo dobrog, bilo lošijeg, za 3 do 5 kuna. Porez ne gazi proizvođače i trgovce kao što je to slučaj u Hrvatskoj – pa sve bi gorilo da se radi toga idu podići cijene piva! Van grada je generalno to sve još jeftinije. Kao i sve uostalom, u Češkoj ćeš skuplje nego u Hrvatskoj platiti možda pizzu, frizera i zubara i to je to.

Gdje možemo pratiti tvoje izvještaje? Pratiš li našu scenu, što kažeš na netom otvorenu, devedesetu mikro pivovaru u Hrvatskoj?
– I dalje pokušavam/o držati Pivarium živim (Markova stranica o pivskoj sceni), iako bih stvarno trebao zapeti i objaviti ostatak serijala članaka o praškim pivovarama, ali svako novo pivo i svaka nova pivovara će i dalje biti popraćena do daljnjega na njegovom Facebooku. Naravno, lijepo je vidjeti kako se scena širi, kvalitetom i kvantitetom, ima još niša za popuniti, iako uvjeti u kojem pivovare rade nisu idealni, a moć plaćanja u Hrvatskoj je takva kakva je. Recenzije piva i pivskih mjesta će i dalje redovito ići na RateBeer naravno, tako smatram da se može najbolje predstaviti lokalna scena, bilo hrvatska, bilo češka, internet pučanstvu.

Što misliš da će se događati u nas ove godine, što u sljedećoj petoljetki?
– Još više eksperimentacije na tragu najmodernijih trendova, još više kvalitete. Premda apsolutne neznalice i dalje to, nakon ovih pet godina, tvrde da je to samo privremena moda koja će evo, odjednom nestati, samo što nije, za očekivati je daljnji rast unutar limita koje nameće moć plaćanja konzumenata. Nezavisne male pivovare će, udružene, biti dosta snažnije na tržištu i odgajati nove generacije pivoljubaca s ukusom te, jednako bitno, ugostitelja koji znaju i mogu čuvati i posluživati pivo kako treba.

Koji su svjetski trendovi danas?
– Ide se u dva smjera u suštini. S jedne strane se kroz ekstreme redefiniraju pojmovi što pivo može biti – tekući kolači zvani pastry stoutovi, kisela piva i milkshake IPA-ovi s toliko voća da su doslovno smoothieji s alkoholom itd. – s druge strane se razvija i kontra tome kroz sve veću popularnost kvalitetnih laganih lagera, sporo točeni pilsneri i slično. Novi hmeljevi, novi sladovi, nove tehnike stalno guraju inovaciju naprijed, a naši su sve češće zajedno pri vrhu vala promjena sa zapadnim i sjevernim pivovarama.

Možeš li nama neimarima objasniti zaluđenost kiselim pivima?
– Nakon što se kod ljudi otkloni mentalna barijera da pivo ne smije biti kiselo, vraća se sve na ukus koji, kao i kad je gorčina u pitanju, može biti i stečeni. Jednostavno, određenom postotku ljudi paše kiselo, bilo u kombinaciji s voćem, bilo čisto. U zemlji gdje su raznorazni gemišti iznimno popularni, ne vidim razloga da ni lagana, osvježavajuća kisela piva ne nađu svoju nišu.

Kad se vraćaš, jebote, Craft Room više nije isti bez tebe? 🙂
– Ha, kad i ako dobijem ozbiljnu ponudu za ozbiljan, siguran posao u Hrvatskoj koji će mi pasati afinitetima i od kojeg ću moći živjeti kao ljudsko biće. Malo utopistički to zvuči, znam, ali eto. I dalje sam jako vezan za Hrvatsku i ne bi mi teško palo vratiti se u tom slučaju. Previše sam ipak uložio sebe u njoj oko previše stvari. Ako ne, ne. Takav je život, nije mi problem prilagoditi se na stranu zemlju. Pomagat ću hrvatskoj sceni i dalje koliko mogu i stignem u međuvremenu – bilo pivarima da se pokažu i probiju u inozemstvu – bilo pomoći pri odabiru i uvozu kvalitetnih stranih piva u Hrvatsku.

Poruka hrvatskim pivarima i pivopijama za kraj.
– Samo nastavite stremiti prema boljem – učite, rastite, eksperimentirajte i nikad se ne zadovoljavajte u potpunosti statusom quo!