Kad sam bio klinac, mislio sam da su jedine čokolade na svijetu 8 zlatnih, Fontana, crvena s lješnjacima i Životinjsko carstvo. Rasli smo tako tih sedamdesetih uz Kraš i Zvečevo, kada su nam otkrili divno žilavu Tobleronu, i još puno kasnije preslatku Milku.
Nakon toga sam rekao odlučno ne slatkom i počeo veseliti drugim delicijama, čvarcima i filekima te istraživati neke nove gastro svjetove, među njima i začine.
Tu sam prvi put čuo za Nadalinu, i u mjesečnom shoppingu nekako joj uvijek lokalpatriotski davao prednost ispred austrijskog brenda za koji sam donedavno mislio da je mađarski. Još nedavnije, naletio sam na čokolade s lavandom, paprom, maslinovim uljem, ali i pravu, svirljivu ploču od čokolade pod istim nazivom. I nakon toga na koncertu u Makarskoj tijekom festivala piva i upoznao legendu, Marinka Biškića, pankera koji je sve to osmislio, dakle otvorio tvornicu začina koju je dopunio čokoladom i onda još tu i tamo u slobodno vrijeme – pjeva po koncertima.
Kao da se znamo godinama, mi pankeri, popričasmo na tom Craftingu nekoliko riječi i preko čaše mu uz divljenje nekako neobavezno obećah intervju jednog dana. E pa taj dan je upravo došao…
Šjor Marinko, ajmo kratki CV od nultog dana do prvih svirki!
Od nultog dana, rođen sam u radničkoj obitelji, otac vozač me naučio popravljati strojeve i stare automobile, a majka domaćica da pravim kolače i dobro kuham. Zapravo odrastao sam vrzmajući se po stričevoj pekarnici upijajući mirise i znanje koje mi itekako pomaže u onome čime se sada bavim.
U glazbu sam se uvalio već u osnovnoj školi zahvaljujući prijatelju Zdravku Bajanu (autor hitova “Sunčan dan” i “Ludo zaljubljen”) a kasnije u srednjoj školi uz Nenu Belana, Branka Vuljana u bendu Fon Biskich & Narodno blago izvodimo nekakav veseli novovalni punk.
Negdje oko 1983-1984. nagovaram Belana da osnujemo bend “Marinko i Galebi asvalta” koji bi izvodio glazbu 50-ih, skidali smo pjesme sa starih singlica, obrade, kancone i taman pred prvi nastup ja sam preselio u Zagreb, a Belan postao pjevač, bend je dobio novo ime ĐAVOLI.
E, šteta… Što ste htjeli biti kad narastete, što se dogodilo kad ste shvatili da se od panka ne može živjeti?
Svašta sam htio biti kad narastem, nemiran duh kojemu je punk došao kao melem. Nabrojat ću samo neke od poslova koje sam radio kao klinac: pekar, noćni čuvar, smetlar u splitskom škveru, babysitter… da bi se negdje u 28-oj godini “uozbiljio” i započeo svoju poduzetničku priču. Firmu sam otvorio još u socijalizmu, u početku smo proizvodili samo par osnovnih začina, a s godinama ta lista se širila.
Otkud ljubav prema bilju?
Volim kuhati a u socijalizmu se sve svodilo na Vegetu, sva jela su imala sličan okus.
Imate li omiljen začin?
Obožavam miris prave bourbon vanilije, cimeta a u slanim jelima obavezno Dalmatinski začin, mješavinu mediteranskog bilja koju sam kreirao prvenstveno kao začin za jela ispod peke, a testirajući ga u firmi zaključili smo da ide odlično i u mnoga mesna jela, variva.
Otkud priča o čokoladi?
Nakon 20 godina proizvodnje začina, kada se firma Nadalina pozicionirala na tržištu i kada sam mogao financijski realizirati svoju želju iz djetinjstva opremili smo pogon čokolada. Možda će ovo nekome zvučati kao marketinška parola, ali ja sam stvarno ovisnik o čokoladi i to od rane mladosti. Dok su drugi iz Trsta donosili jeans, tjesteninu, cipele, ja sam donosio vrećice s čokoladama. Svi moji prijatelji dobro znaju za tu moju ovisnost, a kako nisam neki ljubitelj alkohola i ne pušim tako njima nije bilo čudno što sam otvorio malu tvornicu čokolade.
Prve eksperimente su isprobavali članovi benda dok smo kod Lukyja u studiju snimali CD. Luky je predložio da na čokolade napišem “nije testirano na životinjama nego na pankerima”
Po čemu ste drugačiji od drugih?
U mladosti se to izražavalo glazbom, načinom odijevanja (suknje, pidžame… ) kasnije u proizvodnji začina radio sam vlastite recepture, a u proizvodnji čokolada je posebna priča. Krenuo sam težim putem, proizvodnja od kakao zrna do čokolade, BEAN TO BAR i evo 12 godina nakon toga još uvijek sam jedini HR craft proizvođač čokolade.
Nadalina čokolada je posebna ne samo po tome nego i po dodacima čokoladi, od onih manje neobičnih kao što je cimet, muškatni oraščići, rogač, suhe smokve, tu je i čokolada s kremom od maslinovog ulja, čokolada s magarećim mlijekom, Čokoladna gramofonska ploča koja će na vašem gramofonu svirati pjesme moga benda.
Za razliku od drugih mi proizvodimo pravu čokoladu, ma kako neki na našem tržištu mislili da je dovoljno na ambalaži napisati čokolada, a da se unutra nalazi loše izmiksan kakao prah, maslac i šećerni sirup, to nije čokolada. A da vas sada ne davim s tehnološkim procesom najbolje da pogledate na YouTube spotu: NADALINA CHOCOLATE – BEAN TO BAR!
Čitajući druge portale, čovjek vas zamišlja kao bogatog Argentinca koji radi na hacijendi s veselim radnicima umjesto robova? Ima li tu istine, i kako se snalazite u poduzetničkim vodama?
Biti poduzetnik u HR je izuzetno teško i to ne zbog one kapitalističke klasične priče “hoćemo manje poreze”, nego zbog neuređene države, katastrofalnog pravosuđa zbog kojega vlada opća nesigurnost. U ovih 30 godina Nadalina je preživjela i Kutlu i Keruma i mnoge slične njima. Trudio sam se da odnosi u firmi budu što je moguće humaniji, da stvorim pozitivnu firmu čiji će proizvodi nositi tu energiju.
Gdje ste sa svirkama, postoji li nešto dobro na sceni?
Zadnjih par godina surađujem s Borisom Hrepićem i njegovim bendom Sunnysiders, snimili smo par vinilno-čokoladnih singlova, povremeno nastupamo. Zadnja pjesmo koju smo snimili je Borisova “Od zrna do čokolade” u kojoj nam se pridružio i Belan.
Ah, Hrepa, sve frendice su mi bile zaljubljene u njega… Gdje ste danas sa začinima, gdje s čokoladama?
U ukupnom poslovanju Nadaline začini čine 70% a čokolade 30%. Začini su dostupni u većini supermarketa, a čokolade u delikatesnim trgovinama zdravom hranom, duty free shopovima, u našoj maloj čokolateriji u Dioklecijanovoj palači, a izvozimo i u Englesku, Švedsku, Austriju.
Kako ste preživjeli Coronu?
Začini imaju neznatan pad prodaje, a nažalost pogon čokolada smo zatvorili na par mjeseci jer su nam svi kanali prodaje bili zatvoreni. Ovaj tjedan smo startali pa ćemo vidjeti kako ide oporavak budući da smo jako vezani uz turizam, naši najmnogobrojniji kupci su turisti iz azijskih zemalja.
Stvarno držimo fige… Što kažete na današnji Split s previše hostela i restorana i bez ljudi, kako ga zamišljate za pet godina, a kako biste htjeli da izgleda?
To je problem svih turistički atraktivnih gradova, loše upravljanje resursima, javno dobro se pretvara u privatno i polako se grad pretvara u destinaciju. Corona pandemija je pokazala sve mane takvog načina upravljanja gradom, a i cijelom državom.
Poruka za kraj?
Kupujte HR proizvode kad god je to moguće.
