Prigradica je mjesto na sjevernoj obali Korčule s pogledom na Hvar i uz Prižbu koja gleda na Lastovo, jedna od dvije „luke“ grada Blata. Do nje vam treba desetak minuta vožnje od samog Blata, dvadesetak od Vele Luke i četrdesetak od Korčule, a prvo što će vam upasti u oči je ogromna duga riva s pripadajućim lukobranom jer su ovdje nekoć pristajali puno veći brodovi. Kada je Blato imalo preko 13.000 stanovnika (danas 3.500), tridesetih su godina prošlog stoljeća zbog bolesti vinograda i svjetske krize odavde na put u veliki strani svijet odlazile stotine i tisuće ljudi, a danas je Prigradica maleno mjestašce koje zimi spava, a ljeti prima veliki broj turista.
Kao klinac bih oduševljeno satima skakao u more ili igrao vaterpolo, a kasnije otkrio iza lukobrana prekrasne stijene gotovo poput onih na Proizdu i zavolio kafić Temperu sa sjajnim postkupačkim gemištima i restoran Prigradicu zbog sjajne priče o neuništivim ženama. Prigradica na rivi ima i dućančić, doduše s jezivim cijenama, ali zahvaljujući još jednom detalju, stvarno može konkurirati za najpotpuniju uvalu na otoku. Naime, odnedavno je Prigradica bogatija za novu priču u restoranu koji postoji već trideset godina, ali je sada umjesto pohanaca, ražnjića i ćevapa “apgrejdao” u riblji restoran s ozbiljnim pristupom i decentnom ugodnom atmosferom.
Isključivi krivac za to je 23-godišnji Petar Tomić (Kraljević je obiteljski nadimak po kojem je konoba i dobila ime) koji je svojoj obitelji rekao da će Konoba Kraljević od lokalne priče prijeći na modernu, s naglaskom na vrhunsku namirnicu posvećeno dalmatinskim otocima. I tako je i bilo, a u prilog mu ide to što djed radi rakije, vino i prošek, a oko vina ih savjetuje jedan od najpoznatijih mladih enologa Dalmacije Matej Jovanov. Obitelj je odgovorna za sve što dolazi iz polja, a baka je tu za prodaju njihovih domaćih proizvoda (povrća, ulja, vina, prošeka…). u manjem prostoru odmah pored Konobe. Da bi obiteljska priča bila kompletna, mama, koja je bila alfa i omega konobe do prije par godina – postaje i ostaje chefica u kuhinji.
Konoba se nalazi 50 metara od plaže uz cestu, parking uvijek možete pronaći na 100 metara udaljenoj rivi, terasa je uredna, minimalistički uređena, a mala unutrašnjost ukrašena detaljima koje je smislio Petar, koji je završio kamenoklesarsku školu na Braču. Osoblje je uljudno, pristojno, čuju se jezici sa svih strana svijeta, a ja bih samo predložio mrvicu veseliju glazbu, jer ovako ljubitelji klavira i soft jazza apsolutno dolaze na svoje. Ali to sam ja…
Karta jela nije prevelika, i sjajno se drži otočkih specijaliteta. Ima tu i crnog rižota i žrnovskih makaruna, također i pašticade s domaćim njokama, pokoji steak reda radi („A dobro, imamo i ćevape, ali samo još ovu godinu, mama ne da radi domaćih ljudi“, kroz smijeh nam govori Petar…), a najveći je naglasak baš na moru. Tako smo i počeli večeru (konoba radi od 14 sati!) uz pošip Kraljević, njihovo vino kojemu poseban štih daje znanje Mateja Jovanova, obavezno posjetite tek petnaestak minuta autom udaljenu njegovu vinariju s najljepšim pogledom na blatsko polje! Prvo je stigla juha od škarpine, škrpina ili kako se već izgovara u kojem mjestu, prekrasan spoj domaćih rajčica („Imamo ih hrpu u polju, naša je šalša totalni hit među mlađom publikom“ govori nam Petar), fine kapule i logično – kvalitetne ribe. Slatkoća škarpine i kiselina rajčica u gustoj juhi koja više podsjeća na poparu, apsolutni je hit dana.
I tada dolazi ono čega smo se najviše bojali i što nas često uništi na otoku, a to su domaće pogačice. Ne znam je li do vode, soli, recepta, ali mi vam to ne možemo prestati jesti, pogotovo kad su tako flafi, ne premasne a pune, neka me pogodi kamenom onaj kome ostane ijedna u košarici. Brutala, pogotovo u kombinaciji sa slanim inćunima, ukiseljenim brancinom, mariniranim kozicama, ribljom paštetom i salatom od hobotnice kao morskim pijatom za predjelo.
Iako su im pogačice stvarno sjajne, kao i juha, bio je red i za play of the day, a to je bila kombinacija tog jutra ulovljenih liganja (istina je, i sam sam ulovio pet komada 20. kolovoza, imam i video!) i savršenog kupusa na tabak. Kupus na tabak je tradicionalno jelo koje na Korčuli ima apsolutno svaka kuća, a radi se o jednoj vrsti raštike koja je toliko tvrda i dugokuhajuća da se prije kuhanja reže na tanke trakice poput duhana. Kad je kuhano, uglavnom s krumpirom, dolazi na red dodavanje češnjaka i puno, jako puno maslinovog ulja. Rezultat je tamnozelen, kašast prilog koji i nije nešto fotogeničan, ali je ovdje apsolutno doveden do maksimuma.
Petar nas je upitao želimo li lignje očišćene ili “na šporko“, na što smo logično odgovorili da ih želimo onako kako nam ih je neki dan na gradelama pored Proizda ispekao Dario iz agencije Poseidon s kojim smo bili na njegovom brodu na fish picnicu – bez ikakvog urgiranja. Petar nam je na to rekao da mu često nezadovoljni gosti iz kontinentalnog dijela Europe daju primjedbu kako su u tako posluženoj lignji našli plastiku, pa je odlučio pitati svakog gosta kako želi svoje jelo. Nije lako biti ugostitelj…
Za desert smo uz klasične kolače na karti odabrali domaće cukarine i lumbliju. Cukarine je radila teta, mamina sestra, dok je lumbliju napravila mama, vlasnica restorana. Samo je bonus desert, također sjajna blatska torta, nabavljen od Nadaline iz Blata…
Dakle, još jedan sjajan obiteljski restoran na Korčuli, s naglaskom na otočke namirnice i tradicionalan pristup kuhinji u modernom ambijentu. Iako sam očekivao nešto moderniji pristup jelima, oduševila me upravo ta starinska kuhinja kakva se mogla namirisati po prekrasnim korčulanskim „dvorima“. Za svaku preporuku, Prigradica je totalni hit!
