Prva izvedba je bilo rano djelo jedanaestogodišnjeg Mozarta, simfonija koju je mali Wolfgang, već odavno slavljen kao čudo, perom naškbuljio na papir s namjerom da malo eksperimentira. Pod vodstvom McFerrina zvučalo je kao čista plesna glazba, što je dodatno pojačano vizualno – baš se lijepo kreće kada dirigira. Kao dobročinstvo za oči kad ga gledam – točno na takt, nabaci mladenački swing i lepezasto miluje zrak.
Većina ga zna kao jazzera i kad odu na konzert klasične glazbe, trebalo bi onim svjetlećim crvenim znakom ruke označiti kad je zabranjeno pljeskati, jer se nekako poremeti lebdeći tok tonova.
Kad je konačno pri Pavani od Gabriela Faure vokalno preuzeo određene dionice instrumenata, ljudima nije palo na pamet da smetaju, ja mislim da nisam ni disala 🙂
Legendarno: Naklon – smiješak – jedno skromno hvala – i lik izvadi dirigentni štapić iz kose!

Kak bilo, eto ja se vratio pa te nastavljam komentirati iako sam oduvijek citao, u meduvremenu se i buxa gulila 🙂 e stari nema tamo duxa 🙂

U jednom trenu vozim zenu doma u drugom skidam znirance sa cipela hahaha uzas. Pozz i citamo se! (promjenio sma blog jer je on i bio uzrok svih problema na kraju)