Kolinje, kad se svinje kinje…

Odmah na početku duboka isprika svim čitateljima ovog bloga koji ne odobravaju ubijanje životinja.
Moja je vizija toga što se neke životinje oplođuju, uzgajaju, tove i onda ubijaju da bi se jele apsolutno opravdana.
S druge strane, ljepše bi bilo da im se da neka injekcija ili unajmi snajperist iz Srbije, ali eto.
Ionako, kad bi se našao s tri gladna i neispavana vepra na šumskom proplanku, ne vjerujem da bi i oni mene uspavali tratinčicama.
Svevišnji nam je dao sjekutiće, treba ih iskoristit za nešto drugo osim trganja selotejpa!

Čačinci su selo od oko 2.500 duša.
Kad sam pito Bobiku jel im vinograd izvan grada, reko mi je – Kakvog grada!?
Za Čačince prije upoznavanja [LINK=http://bobika.blog.hr/]Bobikinog bloga[/LINK] i njegove genijalne persone nisam čuo, jer budala mora obić cijelu Evropu i svijet a da prije toga nije prošla dvije trećine Hrvatske.
Zadnji put sam Podravskom magistralom prolazio tako davno dok je Severina još jumferica bila, a Čačinci su baš na njoj, i to negdje od Slatine prema Našicama.
Nisu rijetki ovakvi natpisi
vjerojatno nekih ljudi u Pokrovac biznisu…Čačince inače nemrete fulat jer su prvo mjesto na Magistrali koje nema Lidl nego Billu.
Dobro raspoložen (izbacite uljeza!)

krenuh u 4.07, stigoh u 6.51, sjajno vrijeme za Clio bez lijevog fara koji je odlučio odustat u 4.06, a i ja snjim, ali sam se ipak odlučio lijepit za aute ispred sebe dok ne svane.
Parkiram kod, citat «hrpetine pijeska» lijevo od Bille, izlazim devet minuta prerano i ugledam zamišljenog muškarca srednjih godina sa sjekirom u ruci.

«Dobar dan, ja bi Bobiku», rekoh ponosno.
«Ja sam Bobika!», odgovori on još ponosnije.
Šta sad, bogte, jel ih ima više, jesu u svađi, jel ima više Čačinaca…
«Ulazi unutra, ja sam Mariov tata!»
S nadom da je jedan od čelnika Čačinačkih Alkosa, najjače navijačke skupine između Ultrasa i Kohorte doista njegov sin (a čovjeka sa sjekirom u 7 ujutro se sluša), ulazim u kuhinju i redom upoznajem užu i širu familiju i shvaćam da sam na pravom mjestu, samo mrvicu uranio.
Uz kavicu i rakijicu s onim sjajnim retrogradnim djelovanjem – peče u ustima ali i želucu, dočekujem i Marija (ko da iko ovdje zna da se zovem Domagoj – čemu služe nadimci), mlađeg Bobiku i uz drugu se rakijicu prepuštam vođenju stručnjaka.
Svinjokolja se s modernizacijom danas negdje razvukla na dva dana, ali nije strano ni da se stisne u jedan.
Ja sam tako naletio na dvodnevnu, pa sam ostao pošteđen samog tijeka klanja i došao na trančiranje.
Kako sam ipak istraživački novinar, Bobika me drugo jutro odveo do šogora ili kuzena ili bratića (vodio me lokat večer prije toga, pa nisam zapamtio koji je rod u igri, velika isprika) na, jel, to…
Dakle, u pituresknom se dvorištu napravi mjesta (lavabo s kupaonskim pločicama Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska…)

i ode unutra po jednogodišnju mrcinu od 150-200 kila, uhvati ga se omčom za nos i izvuče u dvorište.

Onda ga neko ko to inače radi (svi znaju svoj posao, nevjerojatna koordinacija – traka u Fordu je penis za Slavonce!) ucmeka nekakvom debelom pumpom za bicikl koja je u stvari pištolj al bez metka nego s debelom iglom.
Pumpa se prisloni između očiju dok četvorica kršnih drže mrcu (ja mudro stajo sa strane), stisne i okine, a onda kad bravac padne, dvojica ga prislone odozgo a jedan zabije nož u vrat.
Do čupanja papaka to mi je bila i najgora scena uz jezivo skvičanje koje još uvijek sanjam.
A da ih ubijaju plinom?
Onda se šuri, pali, brije, izbrijava, diže na galge

a majstor reže na dvije identične pole uz vađenje pripadajućih iznutrica koje se onako tople puše ko bengalka.
Pa rezanje velikih komada

i faširanje.

(pazi sliku, ono, jutro, izmaglica, meso, mistika… A Sadystico, jesam dobar!)

A onda kuma zove na doručak,

najbolji dio dana!
Sjeo Riba prvi, digo se zadnji, ubio se džigericom, šunkama, salamama, lebericom, nečim čemu sam zaboravio ime a bilo fino te čobancem za desert.
S prvom žlicom sam se zarumenio ko Žak kad sjeda na zahod.
Reko, Bobika, jel ovo od meduza rađeno?
Bobika proba i kaže – pa uopće nije ljuto.
Iznojih se pošteno, izađem van, a tamo kuma cijedi čvarke, onako ovlaš lagano nekom tavom i cjedilom, a do nje po stolu pobacalo kožicu, jezike, vilice, bruh i sve što ima u tijelu svinje a da nije meso, salo, oko ni nokat.

Čvarci narezati

Čvarci u postupku te sigurnim rukama!

By ribafish

Čvarci skuhati!

Opet jedem, gutam, svršavam…
Bobika stariji soli šunke i papke, Đed legenda kirurški precizno reže meso, šogor zida u drugom dvorištu, žene obavljaju raspletaj crijeva

drugi šogi miješa čvarke, Bobika miješa kobase i kulene

nas par rezuckamo salo i drugu turu čvaraka,

majstor s nadimkom «Motorički debil» jedini u dva dana nanosi sebi ozljedu

dok sve ostalo teče ko na traci.
Pune se kobase

(srčeko!)
Stavljaju se u pušnicu na sušenje (zašto onda nije sušnica)

Pardon, kriva slika…

kao i svježi kulenčići

Nitko pijan, nitko divalj, nema svađa, svi u maskirnim hlačama, sve skoro pa sređeno ali vrijeme je za ručak.
Mama kuha juhu, svježe kobase, meso, meso s kosti, meso bez kosti i općenito – puno toga, a gemišt od Noje, sasvim nove sorte u mom životu teče ko Sava.
Finalne dorade i čišćenje.
Ponestalo prirodnih košuljica za kobase, pa se išlo po ovo (inače je Bobikina supruga bar šest puta išla po ljutu papriku)

Đed trančira lebericu.

By ribafish

Nose se stolovi kod susjeda u dvorište, ulazi se bez kucanja, vrata otvorena, svi sve znaju, nema nerviranja, sranja, gluposti…
Bobika (Zagor, duh sa sjekirom)

i ja odlazimo prema centru, a potočić zorno pokazuje što se vikendima radi u svakom drugom domaćinstvu tijekom studenog i prosinca…

By ribafish

Dobio sam tri kile u dva dana.
I još mi nakrcali klio da sam mislio da sam u bageru kolko me diglo…
Kakav kraj, kakvi ljudi…
Divota.
Još kad sazrije brašnara (ovo što izgleda ko jagode sa šlagom bez šlaga)…

Što reć, nego – Ljudi su vlaga

Ponovilo se!

Za kraj nešto stvarno eksplicitno i degutantno – Fešn Guru našo curu!!!