Kako sam preživio HIV
Sjedio sam na pauzi od sastavljanja topa negdje na sušnoj livadi pored rijeke Vardar.
Žvakao sam konzervu sardina iz 1970., čudeći se finoći okusa, ljubomoran što je Ilir do mene jeo ovčetinu iz 1969., ah taj moj natjecateljski duh…
Bio sam puno kasnije i s curom koja je ’68 godište.
I mislio sam da je to to od kušanja arhive.
Sve do prošle subote, kad je Matko pozvao, Barba najavio, a sommelier i pjesnik Drago Humski opisao – Kutjevačku graševinu iz 1963.
Malkice sam se usro, lupkao nožicama i veselio se ne baš kao novom autu ili prvoj pusi, ali ono, finale nečega s nama.
Nikome na radionici nije bilo svejedno…
… a onda su je otvorili…
Flaša prljava i paučinasta kao da ju je snubio pohothi Spiderman,
etiketa napisana pisaćim strojem, klasična Olympia…
Boja teška, jaka, miris bake smokve, vječnog pročeka, pra-šljive…
I neke zemlje, plijesni, starosti, kao onomad kad sam ušao u prostoriju di je ležo Tutankamon.
Bokte, baš fino, slatko, jako, ubojito, ono, za pričat uz to i o tome.
Kako je velečasni sommelier Drago rekao – aroma tustog masnog oraha. Kralj!
Ponovilo se!
To se sve događalo u radionici Kutjeva u Zagrebačkoj Areni na prvom hrvatskom Festivalu Hrane i vina.
Nakon sličnih zagrebačkih priredbi koje su se već ustalile u moj kalendar iz jednostavnog razloga što volim fino jest i pit, došao je red i na treću.
Pa sam oslobodio želudac, mozak i jednu ruku, dohvatio fotić i krenuo hedonizirat!
Za razliku od Esplanade (Međunarodni festival vina i kulinarstva) i inih muzeja (Zagreb Wine & Gastro Festival), ovaj je golobradi festivaldžija svoje mjesto pod krovom našao u velikoj zagrebačkoj Areni.
Prostor ogroman, sa svake strane dva velika stejdža s poznatim kuharima, od iritantnih posvuduša do pravih zvijezda, vesele radionice za djecu, šarolika ponuda izlagača (pomalo vašarska, ne volim osiguravajuća društva nigdje, makar i besplatne balone dijelili), sjajne radionice…
I sve to s čašom u ruci, minglam, seruckam, pijuckam, otkrivam nove gluposti koje me nevjerojatno vesele.
Prvo se punim Arba Commerce inćunima, soljenim i mariniranim, pa preko paštete od crne svinje i meni neotkrivenog slasnog jakog pršuta.
Pa sad odmara u fridžu, vaki doručci šutaju dupe!
Od samih vina, a vinara je bilo manje nego što sam očekivao zbog paralelnog sajma u Dusseldorfu odnosno hrvatskog festivala preseravanja – korizme, izdvojio bih dva komada.
Od crvenih, Matuško Royal selection Dingač, kojeg radi bajker koji izgleda kao rezervni igrač Borussie iz 1986., ili basist Scorpionsa na prvoj ploči, ali stvara nektar.
Ne znam, meni je kvalitetan Dingač kao glas Miše Kovača prije nego što je postao Mate…
I od bijelih, Pavlečićev muškat – slatka perverzijica kojoj sam se objeručke vraćao sva tri dana.
Ovaj biser s Plešivice stvarno morate probat, kao sirup od Kabole (slutim šamaranje od vinske braće i sestara).
Lado, udri prva, kad sam te već ovako fino izoštrio…
8 komentara
Pavlečić….mmmmmmm 😀
Dragi Ribo!
Moj ti je pogled na protekli prvi hrvatski Festival hrane i vina koji je održan u Areni malo drugačiji.
Nema veze to što sam tek ušao u novinarske vode, ali pratim takve događaje već zadnjih dvadesetak godina, doduše s druge strane pozornice, ali praćenje kuharskih zvijezda na showcooking pozornicama nije bio nimalo lagan zadatak. Prije svega, održavale su se čak i dvije u isto vrijeme , što meni nije predstavljalo neki problem, jer sam znao gdje ću ostati isprobati zanimljivije jelo, znajući tko će što napraviti. Sigurno nisam ostao isprobati humus gospođe Suzy, nego sam se vratio pojesti jestvine od čimule (juha i quiche) koju je pripremao Marijo Čepek.
I tak ti muškat hvališ, ja od istog vinara incrocio manzoni, gdje prvi šus daje na prženi kikiriki, ali se odmah izgubi i prelazi u fino pitko harmonično vino i tjera te na novi gutljaj da osjetiš opet onaj početni okus, ….sjajno. I to me je, osim ugodnog društva, sva tri dana prikovalo na štand G.E.T. Reporta koji je ujedno predstavljao Pavlečićeva vina i plešivički vinski kraj.
Ali ono što nisi spomenuo je zubatac od 9 kila, koji je majstor Posavec, režući ga na tanke ploškice i pojačavajući njegov okus klasičnim začinima (solju i paprom), polijevajući ga maslinovim uljem te dodavajući mu citrusne note limuna i naranče, pa onda šipak i jagode!!!, da bi simfoniju okusa završio s inćunima preko noći odležalim u marinadi. Čudna je to kombinacija, ali meni je to bila nagrada nakon tri dana praćenja svih ovih događaja. Samo ću još spomenuti Anđeoske rakije i medovaču koja je namijenjena izvozu, a nuđena je samo probranim gostima, kakva rakija, tekući med…..
Golobradi festivalđija, još da je i koja pivovara bila prisutna, pa ne bi nas lopatama mogli stjerat doma!!!!!!!
pa ti sad piši. odo doručkovat…
Jel ides ove godine na Planicu?
i treću godinu zaredom imam isti dan prvenstvo u curlingu… pa kako smo viceprvaci… bladi hel.
Ribonjiću moj, ne znam što me prozivaš, al hvala ti što me nisi opalio kad sam ove podunavske divote trpala u usta :* znala sam da mogu računati na tebe 😀
pa na moje opise vina… ja sam vinski panker
Super si to napisao! Kaj se tiče pive, bila je neka, navodno čarobna. Ja nisam probala jer sam više od vina, ali ako je tako kako Bojan veli, i bolje da ih niste vidjeli. Bar ste više vremena proveli na našem štandu uz fine kapljice našeg Pavlečića.