Kako je bilo plivati oko Istre
Malo tehničkih detalja o samom plivanju prije, tijekom i poslije projekta… Neki ljudi su me zbunili svojim komentarima, pa evo da iznesem obranu i tijek priprema i kako je izgledalo sve to na brodu i oko njega
Zdravlje, fizičko
Ove zime sam se pripremio najbolje do sada od početka oba projekta, i nakon operacije bruha, više blokada kralježnice, napuknutog lista i puknute tetive bicepsa desne ruke – nisam bio ozlijeđen cijelo proljeće! Čak me mimoišla i istegnuta tetiva srednjaka, skoro sam srastao s onom mini – kroksicom…
Uz prosječnih pedesetak kilometara na Bazenu Utrina (ulaznica je 4 eura, skupo, ali nema izbora – svaki put kad bih uzeo mjesečnu, odmah bih se i potrgao…), zadnji mjesec sam išao i u teretanu Gyms4You, sat vremena hodanja na traci na uzbrdici plus 15 minuta ergometra uz gledanje vesterna na HRT2. Trideset i nešto eura mjesečno, uzeo na šest mjeseci i više nisam otišao, panj… Uz to, svakoga dana barem dvije šetnje s Dživom, i nije neki trening, ali sam na zraku, tako da je mjesečni prosjek oko 10.000 koraka dnevno. Prije plivanja sam se bio stesao na 98 kila, od stresa s papirologijom i pakiranjem sam počeo žderati i krenuo plivati s cca 99,5. vaga se na brodu malo ljuljala, pa nisam siguran u točnost, ali na kraju sam imao 97,8 kg …
Zdravlje mentalno
Dizanja i padanja. Toliko su me povrijedili neki loši ljudi da sam u jednom trenutku pomislio da sam istrošio sve živce i skoro odustao od svega. A onda sam si opet ponovio – ako dobiješ samo jedan iskreni zagrljaj od djeteta ili roditelja, projekt ima smisla, i nisi se uzalud borio. I tako je i bilo.
Dosta smo se namučili oko žicanja sponzora, najbolji su oni koji ti pošalju odbijenicu dva dana prije početka projekta, ili oni koji ti pet godina ne žele donirati gorivo, ali uvijek se nađu oni koji daju i na tome im ogromno hvala. Udruga RokOtok ne isplaćuje plaće, sve što dobijemo ode na poklone, prijevoz i gorivo. O druženju s ljudima na mjestima dočeka Kasandra bi mogla napisati telefonski imenik Tokija i Yokohame, ali o tome nekom drugom prilikom. Hvala onima koji su pomogli na bilo koji način
Prehrana
Onaj prekrasni isklesani mladić Luka David Batur se potrgao kako bi mi složio jelovnik i raspored, ali kad sam ja samo prljava hedonjara koja ne odbija pozive na predstavljanja novih piva i vina, vodi grahijade i filekijade i još mora pojesti sve što Kasandra skuha, (a kuha za četvero jer tako je ljepše na tanjuru ili joj treba za recept), e onda sorry… Pa na hranu nisam pazio, osim što bih često umjesto doručka popio blendanu vodu s mladim špinatom, celerom i nekim voćem koje bi umiralo u fridžu.
Odrekao sam se mlijeka i šećera u jedinoj kavi dana, besmislene konzumne cuge i nekvalitetnog peciva iz pekara, ali prije spavanja pojedem šaku bučinih sjemenki zbog prostate. Doma pokušavam piti limunade, ali ne uspijevam, a kad odem vani, tak mi sjedne ledeni švepsić ili fanta da me sramota. Ali eto, baš kao i topli kruh i pašteta ili mesni kad sam uz more, nemrem si pomoć, oprosti Luka, ako trebate nutricionističkog gurua i možete reći ne – Luka Batur! Na brodu smo se prepustili čokolinima, linoladama, Lareto food talijanskim narescima i svemu što bi Kasandra stigla skuhat. Ništa se nije bacilo…
Treninzi
Nisam školovan plivač, počeo sam plivati kad sam završio s odbojkom, negdje s 25, nikad nisam naučio finese, ali se trudim učiti i ispravljati koliko je moguće, hvala Zdravko, hvala Hudec, hvala Tina, hvala Sara, hvala svi… Plivanje je vjerojatno najzdraviji sport na svijetu, ali ako uđeš u njega nepotrgan. Od svih ozljeda, najteže mi pada ona ramenih mišića labruma i supraspinatusa, ali tu su bili Andrej, Marija i Pero da me defragmentiraju i vrate u pogon u Zagrebu, a bogami i Kasandra i Nikola na brodu kad bi zagustilo. Kako mi je od pucanja tetive bicepsa desna ruka mrvu kraća, stalno vučem udesno kao Nemo, ali svi koji me znaju kažu da sam dobar u glavi pa ipak pokrijem sve nedostatke. Inače, tijekom zime i proljeća, 3-4 puta tjedno na po cca 3-4.000 metara, uglavnom s perajicama, bez neoprena u bazenu duljine 25 metara.
Tijekom projekta nisam koristio nikakve droge, ne pijem energetske napitke, tako da je ovih 85 kilometara prijeđeno na osam brufena, teglici Linolade i kilogramu Cedevite… I puno vode, kad plivate u otvorenome moru – lako dehidrirate od konstantnog unosa soli…
Perajice
Tijekom plivanja, kako u bazenu, tako i na dionicama duljim od 5.000 metara, koristim sportske perajice Nabaiji, od milja „Ba, naiđi“. Kad plivam trke, plivam bez njih, a kad plivam između otoka i oko Istre koristim ih iz više razloga. Boljim radom nogu izdignu mi se dupe i škemba i štedim ramena i ruke. U slučaju nevolje u vidu ozljede, velike ribe ili sisavca u blizini, u par sekundi sam na brodu. Kao zadnje, ni RokOtok ni RokPoluotok nisu za Guinnessa, a kako je lijepo rekao Bolanča nakon jednog jutarnjeg treninga – perajice se ne kreću same, nego ih pokreću noge. Imate ih u Decathlonu za 15 eura.
Neopren
Nisam baš previše razmišljao kakvo bih odijelo za plivanje od otoka do otoka pa sam uzeo ono za – ronjenje. Imalo je zbog debljine svojih nedostataka (nekad je bilo toliko vruće da sam se osjećao kao tuljan nakon snošaja u podne), ali je imalo i svojih prednosti. Par ljudi me pitalo, zašto imam odijelo, što mi nije vruće u njemu, oni kad plivaju 500 metara uopće ga ne koriste. E pa ne bih ga ni ja koristio na 500 metara, ali na 18.500 metara i dubinu od stotinjak metara na otvorenom moru, uz poneku vrulju ili hladnu struju – dobro ti dođe. Isto tako je zanimljivo da je odijelo toliko žilavo da mi je lakše zamahivati bolnim desnim ramenom, i kao da ga štiti od krivog poteza.
Plivanje u bazenu je triput napornije od trčanja, a plivanje na otvorenom moru s valovima, vjetrovima i strujama navodno duplo teže od bazena. I to je ponekad više hrvanje nego plivanje, i ako niste probali, nemojte bulazniti. Kod Peroja ima jedna vrulja, more je s 24 palo na nekih petnaestak u par sekundi, isto kao i nakon Lovrana, prekrasna plažica i odjednom smrz. Isto tako, ako ste plivali na otvorenome moru, onda znate da tu ima i hrpa meduza, pa vjerojatno i kako to peče i nikako da prođe. Kako sam s godinama oćoravio, sigurno sam se sudario s hrpom žarnjača, a da nisam ni skužio, tako da je onaj jedan susret kod Lopuda ostao srećom i jedini.
Veljko Rogošić i Dina Levačić
Ne, ne stanemo u istu rečenicu, pobogu ljudi, što je vama. Ove veličine su profesionalni trenirani plivači, savršene mašine i nemaju problema s ledenim morem. Bila je velika čast upoznati šjor Veljka, otplivati uz njega dva maratona i slušati njegove priče (uglavnom vrijeđanje Martina Strela), kao i biti prijatelj s obitelji Levačić i makar na trenutak plivati s ovom neumornom prekrasnom morskom sirenom.
Dan na brodu
Dizanje uglavnom oko 5.00, najčešće Kas kuha kavu, skiper nas izvozi s pristaništa dok svi polako bauljamo iz potpalublja. Ja se rastežem i navlačim neopren, mažem vazelin na bitne točke, dolazimo na mjesto gdje smo prošli puta stali i Kas pali mobitel za live prijenos. E, tu smo zeznuli, trebalo je to drugačije organizirati da vidi više ljudi, ali uvijek možete pogledati snimku. Bila je i ideja da se jedan mob pričvrsti i stalno bude live, ali nije dočekala izvedbu. Plivalo se prosječno dnevno oko 6.000 metara, kad se plivalo, bilo je dovoljno dana za odmor i prisilno stajanje zbog vjetra i kiše dok smo bili u Novigradu. Hvala Garminu što je prikupio statistiku, ali kako bih nekad zaboravio stisnuti start, a češće zaboravio ugasiti nakon plivanja, točna brojka preplivanog – nije baš najpreciznija.
Nakon cca 2 sata plivanja kada bih odradio planirano za taj dan (lako je bilo među otocima, dođeš i popneš se), izašao bih iz mora na brod, skip bi nas dovezao do maksimalne blizine plaže gdje su trebali doći klinci, a onda je cijela posada osim mene otišla na kavu i prenositi poklone, dok bih ja čučao na brodu i čekao signal da skočim i krenem plivati prema njima. Razlog? Trebali smo desetak dozvola, papira i dokumenata uz još pet poziva svako jutro samo da bi nam dopustili plivanje. Da smo htjeli doplivati u luku, pomnožite sve ovo sa dva…
A kad bi barba morž doplivao, onda bi pričali, trčali, tražili kutiju s blagom, čistili plažu, i išli sakrivati Geocache, hvala Kuzmić što postojiš. To bi trajalo od sat vremena do četiri sata, ovisi o klincima i još milijun faktora, a onda bi se ili nešto pojelo na kopnu ili na brodu. Tu bih se ja bacio na sat-dva posla, napisao i podijelio postove na društvene mreže i odradio druge obaveze prema sponzorima i donatorima, zahvaljujući kojima definitivno nismo bili ni gladni ni žedni. Nekad bih zakrmio, a nekad otišao do grada, ili bi ljudi došli na brod, ali rijetko kad bismo išli leći iza 22.00.
Moram se javno ispričati za neke nezakonite i ne baš odgojno obrazovne detalje, naime, Policija me uhvatila kako pecam s rive u jednoj Marini, završilo je na usmenoj opomeni i smijehu (rekao sam da mi je stigla varalica s Temua i da je samo perem). Prije nego što sam opomenut, udica mi je bila zapela, pa sam naglo povukao i onda me olovo pogodilo u palac. Ispričavam se što sam psovao, nokat je još crn. Treće i najgore, nosio sam vreću sa smećem s broda do kontejnera udaljenog 700 metara, i kad je trebalo odvojiti smeće sam skužio da nisam uzeo drugu vreću. Pa sam bacio sve u jedan kontejner. Taj dan sam si bio baš dno i ovom se prilikom javno ispričavam, nadam se da sam s onih dvadesetak akcija čišćenja u suhom dijelu godine ispravio ovu grešku. E da, popilo se gemišta, pelina i pivice, ali u granicama apsolutne normale.
Umjesto zaključka
Tjedan nakon plivanja sam proveo vadeći statistike, pišući dokaznice, rješavajući druge papire i krenuo na najljepši maraton u Hrvatskoj – u Raslini na Prukljanskom jezeru. Prvog dana sam otplivao 750 metara u štafeti i pri izlasku na tranziciju mi je napuknuo mišić u listu desne noge. Tako da drugi dan nisam plivao planiranih 1.500 metara, ali je Boris uzeo srebro. Prema rezultatima sam trebao biti cca 4-5 u kategoriji, ali eto, nije se dogodilo… Barba Život opet piše svoje, samo njemu znane priče.
Zamor materijala, godina proizvodnje, slabo zagrijavanje, Božja ruka ili nešto stoto, tko će ga znati. Bolje da šepam sad nego tijekom projekta, zarast će valjda, još koji tjedan mirovanja. Uostalom, sad slijede dani vrtlarenja i kajakarenja, a onda ćemo već vidjeti… Uživajte ma gdje biliii!
