Kad Islanđani polude!

Stena u obliku glave Franje Arapovića, vajarsko je delo prirode!!!!!!!!!!

Osvrt na život na sjeveru i crtice iz islandske prijestolnice.
Cijeli tekst s fotkama pogledajte u novom Playboyu.
Ja u trenutno u Kopenhagenu testiram pive u tvornici i muzeju Carlsberg te idem na paradu povodom puštanja u prodaju Tuborg Julebryga!!!

I mala sirena postati će žena!

Živiliii!

Runtur – kad Islanđani polude!

U prijateljskoj i nesvrstanoj posjeti još jednoj metropoli u sklopu akcije “jedno pivo – jedan grad”, ovom je prilikom posjećen Reykjavik, glavni grad Islanda, predivnog otoka ribarstva, marikulture, gejzira, vulkana i odnedavno – turizma. Nastanjen šačicom potomaka divljih vikinga, kroz stoljeća je postao uzor zapadnjačke civilizacije i kulture. Ali što se događa tijekom vikenda, kako je propao seks turizam na otoku i zašto bi itko jeo lešinu morskog psa!?

Vidljivo pijani mlađahni Yuppie odjeven u najnovijeg Guccija, turira i vozi ogromni Jeep s gumama presađenim s ovećeg traktora te veselo gnječi par praznih flaša i čaša domaćeg Viking piva koje poput prskalica lete po asfaltu i razdraganoj raji nasred uske glavne ulice imenom Laugavegur. Vrijeme, nedjelja oko šest sati ujutro; mjesto, najveći grad (da grad – pola države) Islanda; posljedice, osim sutrašnjeg Gargantuovskog mamurluka, prljave metropole i želje za podjelom dojmova, srećom – nikakve.

Jednom turistu koji je prvi put posjetio najsjeverniji glavni grad na svijetu (niti pedalj na karti od Grenlanda do kojeg aviokarta u jednom smjeru košta 400 eura), prizor noćnog divljanja ne bi bio nimalo drugačiji od onog u, recimo Dublinu, Lisabonu ili pred fajrunt na zagrebačkom Jarunu, da se pritom u Reykjaviku ne događa par, za druge svjetske destinacije – rijetko vidljivih stvari. Kao prvo, tu je nesklad između radnog tjedna i razularenog vikenda. Od nedjelje do petka Reykjavik je miran i tih poput bonace na Mrtvom moru, hladan, vjetrovit, kišovit (u svim smjerovima osim okomito – džaba vam kišobrani) s tek ponekim zalutalim, ali pristojno odjevenim mladićem ili djevojkom. Petkom i subotom svi doslovce polude, odijevaju se i dalje kao za razgovor za mjesto direktora prodaje u Microsoftu ali sad bjesomučno luduju po ulicama i klubovima do zore ili dok se jednostavno ne sruše na asfalt. Iako je zora na Islandu varijabilan pojam. Druga činjenica je način doziranja alkohola. Tu se ponavlja klasična priča o Sjevernjacima s kojom se možete sresti u svakoj državi od Danske naviše, gdje nije bit uživati u alkoholu i s mjerom popiti koju čašicu, nego je u prvom planu, jedino i isključivo – apsolutno satiranje.

Cijene alkoholnih pića su tako besramno i glupo skupe, da se većina ljudi uništi kod kuće i u središte grada (nažalost, ne postoji neki centralni trg) dođe oko ponoći u stanju u kakvom se sa slavonske svadbe iznose zagrljeni pijani kum i tast oko sedam ujutro. Sljedeći fakt je neprestana kružna vožnja kamionetima/terencima koje kao da su sklepali Redneci u zabitom seocu u Louisianni iz kojih trešti ili techno ili Queen. Samo im barjaktar fali. Na Islandu se piće smije iznijeti na ulicu. U staklu. A kako rijetko tko vraća ambalažu u kafić (spomenuo sam u kojem su stanju), sve staklovinje završi na podu glavne ceste, pa je dojam da hodate po silosu neprerađenog šećera ili groblju dagnji. Sva sreća pa vam je centar sluha zaštićen s dvije kapuljače zbog sulude vjetrusine pomućene s «We are the champions» iz većine auta, pijanim krikovima plavuša te pokojom pjesmom nekog teturajućeg pijanca u odijelu koje će se na domaćim celebima pojaviti tek za koju godinu. Jedna od zanimljivosti je i odnos policije prema pijancima. Gunar, mladić kojeg sam upoznao na cesti i koji nas je proveo po većini klubova, priča kako su policajci tek nedavno dobili pištolje i da se sada ekipa više toliko ne mlati s njima. Ali ih i dalje mrze, s tim da je na Islandu sudstvo na strani alkosa a ne zakona. Naime, pijandure se rijetko kažnjavaju jer je za oslobađajuću osudu na sud dovoljno dovesti tri svjedoka koji će potvrditi da niste bili agresivni, našto će vam sudac rebnuti stotinjak eura i bok. Bilo je to oko dva iza ponoći.

Do šest sati ujutro novinarski kirurškom preciznošću zabilježio sam šest intervencija policije (bacanje pijanice na pod s vezivanjem lisicama), osam intervencija hitne (dizanje pretežno pijanih tipova ali i pokoje nježne plavuše s ceste ispred kafića), dok se točki na “i” stvarno nisam nadao. Dakle, policajac pristojno usmjeruje ljude da se pijani maknu s ceste kako bi auti mogli proći. Par metara iza njega četiri mladića od svojih dvadesetipet nešto šapću, a jedan od njih dižući kažiprst promrmlja nešto kao «Pazi sad». U tom se trenutku zaleti iz sve snage i pogodi glavom Plavca u predjelu rebara, našto se ovaj sruši, par njegovih kolega baci na «ragbijaša», a njegova škvadra i još dvadesetak ljudi veselo skandira: «Olaf, Olaf, jeeee…!». I onda smo mi Balkanci…

Obilazim veselo i razdrljeno mnoštvo nasred promenade koje i dalje urla na svaku tuču ili pijano padanje na asfalt, guta hotdogove za tri eura (iz tri, sa strane probušena kombija, koji stoje parkirani i nestaju kad nestane i kupaca) i čeka strpljivo u stotinjak metara dugom redu za taksi. Pozdravljam se s Gunarom koji mi objašnjava da sam sudjelovao u svom prvom Runturu – Islandskom terminu za alkoholnu kružnu turu velikim automobilima kroz centar grada petkom i subotom i okolno unakrsno ubijanje pretežno žesticom. Al da je petkom inače bolje. Do mozga mi dopire da Islanđani nikako nisu poput nedalekih Iraca kojima je svakodnevno cuganje lifestyle i smisao života, i da ne piju da se vesele nego da se unište.

A to je narod koji je, a ne Norvežani, izmisio mistične bajkovite sage (vjerojatno tijekom slijeda misli usred neke od preteča runtura), i koji nema niti metra željeznice – drveća ima manje nego javnih toaleta u Zagrebu, i kad i izraste neki stidljivi patuljasti čempres, Islanđani istog trena oko njega proglase Nacionalni park. Nisu imali svoje Mlečane, nego su se podredili stočarstvu. Danas se pošumljava. Pokrivenost signalom na otoku je manja nego na Kornatima (cca 15%), što je vrlo bolno za spoznati u trenutku dok vam rentani auto počinje kliziti s ceste koju nosi bujica na rubu vulkana u provaliju… Ljudi se služe slovom “đ” koje se ipak ne čita kao naše, nego dosta mekše i bliže “d”-u i valjda su jedini narod koji je u povijesti ratovanja porazio Britance – iako su u svom arsenalu te 1975. imali po jedan top i helikopter, na papiru su osvojili velik dio ribolovnog područja u takozvanom «Bakalarskom ratu». Po bruto proizvodu po glavi stanovnika (35.000 USD) peti su na svijetu iza Luksemburga, Norveške, SAD-a i Irske. Do otoka se leti tri sata od Londona, skoro pa dobijete mali jetleg zbog dva sata vremenske razlike od Zagreba. Pazite da zbog toga ne napravite dijete kao Višnjić jer ima dosta materijala. Islanđanke su, naime, mahom prekrasne vitke plavuše duge kose (kratka se zbog subpolarnih vremenskih uvjeta doista ne isplati) s groznim outfitom u vidu neizbježnih tajica i zlatnih sandala s majicom na bretelice što besramno loču votku na cesti na +3 celzijusa. Doduše, postoji i znatan dio onih zbog kojih stvarno nisam shvatio zašto domaći ribari „whale watching“ naplaćuju 50-70 eura, ali to nije toliko bitno…

Nakon 75-godišnje prohibicije, od 1. ožujka 1989. uveden je nacionalni praznik – “beer day”. Slavi se i danas! Iako su cijene piva i ostalih potrepština bolesne. Zemlja koja ima praktično besplatnu struju, vodu i grijanje živi od izobilja neizlovljive ribe, visokim cijenama otima zaradu vrijednim lokalcima pljačkajući ih prodajom alkohola i cijenama na izlasku vikendima. Island je jedina zemlja koja ima djutić na ulasku u državu i tamo su cijene ravne evropskim. Dobro, malo skuplje. Alkohol se kupuje u specijaliziranim prodavaonicama Vinbuđ od 14 do 18 sati osim vikendom i praznikom. Cijene u Vinbuđu su paklene – pivo od dvadeset kuna naviše, viski 300, votka 400 kuna. Domaća rakija triput je skuplja nego u djutiću!? U dućanu i na benzinskim stanicama postoji napitak s mirisom hmelja od 2.2 posto kojeg ne preporučam ni neprijatelju, a cijene u kafićima su strašne – ništa ispod 8 eura. Naletili smo na happy hour s pivom od 50 kuna i grlili se od sreće. U klubovima svi plešu, svi sretni. Dok ne padnu. Doslovno. Na otoku nema prostitucije. Kako nam je rekao gospodin Željko koji na Islandu radi kao vozač već deset godina, postojale su i neke prostitutke (“mislim, dvije”) koje su zatvorile butigu jer nije bilo zainteresiranih. Zašto? Pa zato jer su žene potpuno slobodne i, ako im se sviđate, odvuku vas u wc. Ili vam predlože menage a trois i onda, u našem slučaju, ne ostvarivši prijetnje zaspu pijane u kutu noćnog kluba! Island je fantastična destinacija za ljude dubljeg džepa koji si mogu priuštiti noćni golf u centru grada, dnevnu dozvolu za pecanje lososa od 2.000 eura, (ali čest gost je Princ Charles i bogati naftaši, pa ako želite biti viđeni…), izlet na glečer, vulkan ili safari po istima…

Ljudi su topliji na jugu, hladniji na sjeveru, istočnije su cure sočnije dok je zapadnije vrijeme hladnije, a sami Islanđani su, srećom, općenito nezainteresirani za turiste. Islanđani su svijetloputi, visoki, mršavi, zgodni. Pretežno s iritantnim geliranim frizurama i odjeveni kao mladi top-menadžeri – košulja, kravata, odijelo. Jako skupo odijelo. Samo se tu i tamo sretne neki buntovnik s dredloksima i zihericama. Ali manje nego bilo gdje u Evropi. Outfit bi se ukratko mogao opisati kao godišnji summit javnih bilježnika pripravnika, ali kad ljudi već imaju love… Ekonomija je savršena jer svu ulovljenu ribu prodaju po cijeni zlata nezasitnim Japancima. Tako da je na Islandu praktično ne možete kupiti. U biti možete, poput bakalara, ali jezivo skupog i bezukusnog. Od začina imaju sol i morsku sol. Za izlov riba u vodama oko Islanda služi sirova radna snaga iz Rusije i Poljske koja za mjesec dana rada na brodu-tvornici može zaraditi i basnoslovnih 15.000 eura. Rijetki izdrže duže od dva-tri mjeseca u komadu, a dosta ih i proguta divlje more. Država se akcijom «Sportom protiv alkohola» neuspješno bori s runturom unatoč koševima na svakih deset metara, nogometnim i rukometnim igralištima te termalnim bazenima od 50 celzijevih (s besplatnim parenjem u kupelji) za koje cjelodnevna ulaznica košta manje od pive u dućanu. Plaće su sjane, minimalna (teta u vrtiću) 1500, prosječna oko 2500 eura. Ceh čistača ulica omogućava članovima plaću odmah nakon doktorskih, istina da im je radno vrijeme desetak sati, ali imaju slobodan vikend. Zato ulice Reykjavika u nedjelju izgledaju naprosto strašno. Stakla na cesti ko u Dresdenu 1944.

Island je lijep, bajkovit, mističan, i usporen i smiren, u nekom svom ritmu koji kao da ne pripada ovoj planeti. I posjeduje runtur. Dnevni savršeni mir i opće blagostanje, pretvara se dvaput tjedno u besmisleno pijano glavinjanje i trovanje alkoholom u kojem sudjeluju svi – od pankera do top menadžera. Većinu slika s ulica Reykjavika obrisao je simpatični policajac koji je vidio kako snimam, ali ono što sam vidio, teško ću zaboraviti. Izgleda da ni bogata država razvijenog svijeta ne mora nužno imati i savršeno sretne i zadovoljne građane. Ili smo mi Mediteranci iz neke druge bajke? Sagu o runturu, s nadom da ću ga ponovo proživjeti, završavam riječima velikog putopisca lociranog na adresi Svijetuboci.blog.hr: Island je sjever, a sjever je sjajno mjesto. Samo što ima jednu veliku manu – predaleko je od Juga. Sva sreća da su Islanđani autoironični pa za već od 150 kuna možete kupiti suvenir-majicu: “Welcome to the Iceland, land of nice weather and cheap beer.” Ukratko, nezaboravno!

10 x naj!
Najrjeđe naseljena evropska zemlja (2 stanovnika po kilometru kvadratnom)
Najmanji broj mrtvorođene djece na svijetu (3/1000)
Nema nepismenog stanovništva (tajna je u kvalitetnim učiteljima!)
Najstariji parlament na svijetu iz 930. godine
Najprotočniji evropski vodopad Gulfoss
Najveći broj vulkana u Evropi
Reykjavik – najsjevernija svjetska prijestolnica
Keflavik – jedini aerodrom na svijetu koji ima djutić na ulasku u zemlju
Geysir – najpoznatiji gejzir na svijetu po kojemu su isti, uostalom, i dobili ime
Najskuplje pivo – uz Oslo, prosječno od 8-15 eura u boljim noćnim klubovima, na happy houru ciglih 6!

Gastro Island
Kuhinja se temelji se na ribi i janjetini (definitivno premasna, a za one koji ne čitaju priče djeci – na cijeni je ždrebetina), iako ima i veliki broj ukusnih mliječnih proizvoda: gravlax (marinirani losos), hangikjot (sušena janjetina), hardfiskur (sušena riba u obliku čipsa), sild (marinirani sleđ), skyr (vrsta gustog jogurta), (meki kravlji sir) i široka paleta svježih pašteta koje gotovo da bježe po tostu dok ih mažete. Najjeftiniji proizvodi su kavijar, Argeta paštete i banane (navodno ima i puno marakuje koju nismo ulovili – sad više ne moraju piti riblje ulje za vitamine), kojih zahvaljujući brojnim staklenicima ima kao u priči za svega dvadeset kuna. Kila kruha je 30. Žestica je uglavnom klasična kao u cijeloj Evropi, od vodke do viskija, domaćih vina nema (ili smo se pretvarali da ih nema – halo, pa najviša temperatura zraka je 15 C!), a od piva ni Thule, ni Viking a bogami niti Egils ne zaslužuju prolaznu ocjenu.

Obrok u fast food restoranu je 200 kuna, normalnom iznad 300. Za one koji vole izazove, tu je hakarl (morski pas) u kombinaciji s lokalnom rakijom Brennivin (šećer, kvasac, anis, 45% alkohola s okusom Mastike koja je apšisala). Priča postaje zanimljiva kad se doda da se jede lešina morskog psa koja stoji zakopana u pijesku šest mjeseci, kad se oslobodi ogromne količine amonijaka. U biti – kad ga počnu grickat galebovi, spreman je za rezanje. Uz hakarl (sjetite se trena kad ste na satu Obrane ili Kemije jedini put udahnuli čisti amonijak iz male bočice – e TO!) se služi isključivo rakija otrovuša s mirisom anisa i okusom nečeg što se s anisom rimuje, i pije dok se komad pseta još žvače. Jer se ne da prožvakati. Užas. Apsolutno najgori okus u životu. Kad upoznam prvog Islanđana koji dođe na Jadran, preporučit ću mu marinirane cvrčke i liker od divljeg kestena.