Imotski – kako se kuju Kujundžuše

1,1K

Prošloga je vikenda u najvećem gradu Imotske krajine održan tradicionalni festival Cvit razgovora.

Iako samo ime sugerira da se tu radi o večerima poezije i haikua, Cvit razgovora je ipak udruga vinara i vinogradara Imotskog vinogorja

koja svake godine u kolovozu organizira veliku vinsku feštu u ulici Ante Starčevića u Imotskom, gdje se okupi i do 3000 posjetitelja.

Pa je moćna blogersko gurmanska gomilica uz fruštuk krenula na put, Gurwoman s Fićom,

te ja s Klarom, pjevajući prema moru.

Ove sam se godine, nakon kupanja kod Klare u Podstrani

i tužne slike Silence of the Lambs u gepeku Golfa jedinice (kako su siroti drhturili, ako tad nisam presto jest janjetinu, neću nikad, dakle neću nikad…)

pak objeručke bacio na ispitivanje pitkosti Kujundžuša i testiranje lokalnih specijaliteta.

Iako sam Imotski obilazio sredinom devedesetih, zaboravio sam dosta detalja, pa i onaj da je Modro jezero na završetku glavne ulice, pa smo se zaletili i do Crvenog

(ubacih kamen od druge, Riba rules, poslije sam dva dana briso dupe lijevom, al neka), ponos svakog Imoćana, koji imaju 9 pravih i još 8 isušenih komada!

Prema legendi, onaj tko ubaci kamen u jezero bez dodirivanja stijena, spreman je za ženidbu, a kako istovremeno Imotski navodno ima najviše Mercedesa po glavi stanovnika u Hrvatskoj, zaključili smo da si oni koji loše bacaju – kupe Mečku…

Osim već dobro znane imotske torte i rafijola, te klasične relikvije u vidu pršuta i teletine i janjetine ispod peke u vinariji Grabovac, uspjeli smo naletjeti i na nezaboravnu patku ispod peke

i pivca s purom

u gostionici Fabe.

Pura, iliti domaća palenta kuhana u juhi od pivca, svojim je sočnim i punim mesnim okusom nadmašila čak i fantastične žabe sa žara u restoranu Venecija,

ali za vrhunski su dojam ipak najzaslužnije bile brojne butelje uzročnika okupljanja – Kujundžuše.

Ova autohtona, sorta karakteristična za imotsko vinogorje (vodeća bijela sorta – čak 80 posto uroda), po jurodu je deveta sorta u Hrvatskoj i pomalo nepravedno zapostavljena.

U tu je svrhu udruga organizirala radionicu “Kujundžuša – neotkrivena Dalmacija” pod vodstvom zagrebačkog blogera i vinskog zaljubljenika Nenada Trifunovića (http://vinopija.wordpress.com/),

na kojoj je predstavljeno sedam kujundžuša različitih proizvođača.

Nakon degustiranja laganih i prozračnih vina Imote d.d., te Vinarija Grabovac, Matković, Jerković, Buljan i Šimunović, došlo se do zaključka kako se Kujundžušu treba promovirati kao autohtono vino Dalmacije.

Visoka kvaliteta imotskih vina ovjenčanih brojnim priznanjima u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao i lakoća i pitkost Kujundžuše, ostavili su dubok dojam na okupljene novinare, blogere i druge goste, koji su obećali da će se rado vratiti u ovaj gostoljubiv kraj i posegnuti rukom za nekom njihovom buteljom pri prvom sljedećem vinskom shoppingu.

Pivca im nismo uspjeli maznuti za doma, tako da se moramo vidjeti uskoro ili barem na sljedećem Cvitu razgovora i opet posjetiti grad iza Biokova koji izgleda prekrasno kao Korčula na suhom.

I opet poslušati sjajnog vodiča Stipu Đuzela i njegove viceve o Sinjanima, Hercegovcima i naravno – samim Imoćanima.

Sve detaljnije informacije potražite na sajtu http://www.vinarijagrabovac.hr, naših divnih domaćina, a u Imotskom ne zaboravite pogledati ni mozaik salu u vinariji Imota, savršenu zgradu za marendu

rodnu kuću Mate Parlova

uza sam najluđi stadion u grotlu usred kotline na kojem su počinjali i Buljan i Gudelj pa čak i Boban…

I naravno, doći i okupati se u sablasnom Modrom jezeru…

Ruku punih Kujundžuša Grabovac i Šimunović, vratismo se doma (Teo, fala!) plemenitiji i puno bolje volje.

Izlet za pamćenje, definitivno!

PS – možel mi neko objasnit razliku između urbanih i ruralnih vjenčanja?