Moj djed je ženu svog života upoznao upravo u egipatskoj pustinji otvorivši oči nakon što je bio ranjen negdje u planinama bivše države. Nerijetko su se u ljetnim večerima sjetili tih dana i dugo prepričavali meni tada podosta dosadne priče, koje su kako su oni starili i polako otišli u vječna lovišta – postajale sve zanimljivije. S obzirom na to da je El Shatt bio u to doba iza Zagreba drugi najveći grad u Hrvatskoj s 30.000 izbjeglica, i danas postoje svjedoci koji još prepričavaju uspomene iz tih dana. Ana Bilankov je te uspomene pretvorila u kratkometražni film, pa sam je upitao kako je do njega došlo…
Draga Ana, tko je tebi bio u El Shattu i kada si prvi put čula za tu priču?
U El Shattu su bili moj otac kao dijete, zajedno s mojom bakom i tetom. Morali su napustiti Šoltu isprva prema Visu, od kud datiraju i tatina prva sjećanja vezana uz opraštanje od oca koji tamo ostaje, i potom putovanja brodom tada vrlo opasnim Mediteranom. U egipatskoj pustinji na Sinaju proveli su veći dio 1944. i 1945. godine.
Te priče slušala sam tijekom ljetnih praznika na Šolti, najviše dok sam bila dijete, baka ih je vrlo rado pričala i ti njeni živi i zanimljivi opisi pustinje, vjetra giblija, šatora i života u njima činili su, između ostalog, i moj vizualni i atmosferski imaginarij prilikom koncipiranja i rada na filmu. Te obiteljske uspomene su mi naravno bile najveća motivacija da se uopće započnem baviti tom temom i istraživati o tome dalje u hrvatskim i internacionalnim arhivima.
Kako si došla na ideju da to dokumentiraš?
Osim ove prethodno objašnjene obiteljske reference, prve ideje za film “Dohvatiti sunce: El Shatt” nastale su u kontekstu suvremenih migracija na Mediteranu koje su u velikom intenzitetu počele 2015. Otada nam je prostor Mediterana svima u fokusu. U tom sam geopolitičkom ozračju počela razmišljati o El Shattu i razvijati različite koncepte, da bih 2018. prvi put tamo otputovala.
Danas se tamo nalazi memorijalno područje s grobljem, a dva čuvara, Kopta, ondje žive i imaju ključ od tog groblja. Na tom prvom, istraživačkom putovanju snimila sam radne fotografije i videa, a potom sam počela ozbiljnije istraživati u Hrvatskom povijesnom muzeju, koji ima puno prekrasnih arhivskih fotografija koje sam djelomično i koristila u filmu. Također sam istraživala u Pomorskom muzeju u Splitu, a pretraživala sam i digitalne arhive Ujedinjenih naroda i Kongresne knjižnice u Washingtonu gdje su pohranjeni i neki britanski tekstualni arhivi, koje također djelomično koristim.
Što u biti radiš?
Moj umjetnički posao sastoji se od puno različitih stvari u fazama, ne samo kreativnih kako to ljudi obično misle – većinski je to puno birokratskih stvari, smišljanja i pisanja natječaja za financiranja ovakvog i drugih projekata, pisanja obračuna, smišljanja daljnjih ideja, istraživanja na određene teme, tu i tamo držanje radionica i educiranja mladih i odraslih itd. Konkretno kod ovog filma, glavninu produkcije (pripremu puta, kompliciranih dozvola i snimanja na licu mjesta u Egiptu) i postprodukcije (rad s montažerom i dizajnerom zvuka na slici i zvuku) smo radili prošle i početkom ove godine. Nakon svjetske premijere filma na renomiranom Festivalu kratkog filma u Oberhausenu u proljeće, preuzela sam i posao distribucije filma, jer na žalost nemamo dodatnih financijskih sredstava da delegiramo nekog drugog za taj posao. Pa tako sad proučavam svjetske filmske festivale, djelomično komuniciram s njima i šaljem im film na ogled u nadi da će ga uzeti u svoj program.
To je nužan dio ovog posla, a želja svakog autora/autorice je da film zaživi kroz festivalska prikazivanja za što je moguće širu i veću publiku. Do sada mogu biti relativno zadovoljna kako je film prihvaćen – ljetos se je prikazivao na festivalima u Ljubljani, na Liburnia filmskom festivalu u Opatiji dobio je i tri nagrade, na što sam vrlo ponosna – za režiju, dizajn zvuka i kameru, a ovaj tjedan prikazati će se po prvi puta i u Zagrebu u MSU i u Kinoteci. Do sada imam pozive i za daljnja prikazivanja na festivalima u Bukureštu, Cipru, Splitu, Parizu i Kasselu.
Je li bilo teško prikupiti sredstva i koliko je trajalo snimanje?
Glavninu sredstava smo dobili od Hrvatskog audio-vizualnog centra (HAVC) s čime smo jedva pokrili produkcijske i postprodukcijske troškove. S obzirom na to da već više godina istražujem na tu temu i moje prvo putovanje u El Shatt bilo je već 2018. g., a potom i na Vis 2021.g. kada sam snimala neke materijale koji su također ušli u film i radila na scenariju, to, kao i kasnija istraživanja, mogla sam izvesti uz pomoć dodatnih sredstava kroz dvije istraživačke stipendije Berlinskog Senata za kulturu kao i jedne potpore Hrvatskog Ministarstva kulture. Pripreme snimanja su trajale par mjeseci kao i rješavanje vrlo kompliciranog procesa dobivanja dozvola za snimanje od Egipatske Vojne Inteligencije uz pomoć Veleposlanstva RH u Kairu. Samo putovanje u Kairo, El Shatt, planinu Sinai i mediteransku luku Port Said sa snimateljem Borisom Poljakom, mojim egipatskim asistentom, ujedno i prevoditeljem, kao i šoferom trajalo je 10 dana i bilo je izuzetno intenzivno.
Koja je poruka tvog filma?
Rado bih promijenila riječ poruku u poziv gledateljima da urone u jednu neobičnu priču i fragment naše povijesti negdje između dalmatinske obale i otoka i pustinje Sinaja u Egiptu stavljenu u suvremeni kontekst migracija na Mediteranu i dijelom dožive, možda u čuđenju, to putovanje sada, kao i ono prije osamdesetak godina.
Može li se živjeti od snimanja ovakvih filmova?
Ne, ne može se živjeti od rada na ovakvim filmova, ali to je tema per se…
Gdje se i kad može pogledati “Dohvatiti sunce: El Shatt“?
U ZAGREBU: 27.9.2023. u 19 h u popratnom filmskog programu u Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu izložbe „Vidljive“, i 30.9. 23 u 18h u sklopu Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS u Kinoteci.
U RIJECI: 5.10. 20h u Art-Kinu kao gostovanje Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma 25 FPS.
Imaš li što za poručiti gledateljima?
Pozivam sve zainteresirane na projekcije u Zagrebu i Rijeci! Ulaz na projekcije u MSU 27.9. u 19 h i Kinoteci, 30.9. u 18h je besplatan! U Kinoteci se trebaju samo podignuti besplatne karte na blagajni.
Hvala na svemu!
