Do malenog, navrh brda smještenog Kaldira (tal. Caldier) možete doći iz smjera Motovuna i Karojbe boljom, odnosno Pazina, kompliciranijom cestom. Pritom se nemojte začuditi ako vas suputnici usred vožnje zaustave kako bi slikali neku od jesenjih veduta šarenih istarskih brežuljaka i starih kuća na svakom koraku, jer Istra je stvarno fotogenična u jesen, ali već nakon dva i pol sata vožnje od metropole – eto vas na odredištu.
Za Kaldir koji spada pod općinu Motovun ste mogli čuti zbog vrhunskog maslinovog ulja, najkvalitetnijeg istarskog voća (60 % proizvodnje voća Istre!) ali definitivno i zbog njihovih vinarija. Uz manje Valentu i Bertošu, vinarija Benvenuti je perjanica ovog kraja sve do par kilometara udaljenog Motovuna gdje je konkurencija opaka, ali mi smo se ovaj puta upravo ovdje odlučili zastati i opustiti se u ranom vikendu i druženju s obitelji Kaldiraca koji su svoju vinsku priču započeli 1946. godine.
Tih je godina prve vinograde na okolnim brdima zasadio njihov nono, čije fotografije danas krase malenu, ugodnu, drvima iz kamina grijanu kušaonicu iz koje se nismo lako dali istjerati, priču nastavio prerano preminuli otac, a danas treću generaciju predstavljaju braća Albert i Nikola Benvenuti koji uz svoje četiri ruke zapošljavaju još osam ljudi i pričaju sjajnu vinsko-turističku priču.
Naime, smjestili su nas u velebnu Villu Benvenuti obnovljenu tako da spaja tradiciju i moderne detalje, a kojoj je definitivno najveća prednost da joj se na najdonjoj etaži nalazi kušaonica. Pa ako niste nešto od skijanja, eto vam plana za ovu zimu!
Došli smo prisustvovati cooking showu kojeg smo trebali „odraditi“ Kasandra Vilicom kroz Hrvatsku Draganić, ja, Hungry Mile Butorac i Sandra O slanom, o slatkom, o svemu Rončević, a koji se odvijao pod vodstvom neumorne i uvijek nasmijane mame Mirjane Benvenuti.
Na kraju smo svi radili sve i divili se tradicionalnoj istarskoj, siromaškoj kuhinji, lokalnim istarskim, ali i namirnicama koje Mirjana svakodnevno vadi iz ogromnog vrta na dvadeset metara od kuće. Ako ih ne pojedu srne i zečevi, ali imali smo sreće!
Brokulu smo iskoristili za juhu, mrkve i celer za maneštru, kao i njihove sušene i dimljene plodove tora, uništili sve zalihe njihovih ukiseljenih gljiva, krastavaca i cvjetače i dovršili sve domaćim njokima u šugu od srnetine s neponovljivom salatom od radiča, graha, kapule i češnjaka.
Da, pili smo uz večeru, i baš kao što je arhitekt vile, putnik namjernik i veliki prijatelj obitelji Damir Berton primijetio – vina su im uvijek izvrsna, ali su najbolja kad se piju upravo na izvoru gdje su nastala. Doduše, Damir je ciljao na kušaonicu, ali ni kat iznad se nismo bunili, dapače, vina su jednostavno senzacionalna.
Braća Benvenuti ne rade pjenušce, grožđe iz njihovih vinograda (koji su na maksimalno sedam kilometara od vinarije) je jednostavno prevrijedno za to i koncentrirani su na mirna vina. Baza je na svježoj malvaziji (65% prodaje), a Anno Domini 2020 malvazija je nakon 15 dana maceracije i godine dana na kvascima u drvenoj hrastovoj bačvi jedno moćno, slasno i užitno piće koje vam ne dozvoljava da ispustite čašu iz ruke. Rose i Corona Grande su planuli preko ljeta pa ih nema u kušaonici, ali zato je tu teran, autohtona istarska sorta kao i malvazija, po riječima braće – njihova najveća ljubav.
Ovi diplomirani ekonomisti koji su umjesto ureda odabrali vinograde i podrum, teran nude u čistom izdanju s više položaja (klasični je sa Santa Elisabette), kao i u kupaži Caldierosso (uz teran, još i merlot, nebbiolo i tempranillo), i za to im stvarno treba skinuti kapu. Kupaža je nježna, savršeno izbalansirana, bogatog tijela, a zove na još.
Teran Santa Elisabetta je pak jedna od perjanica vinarije karakteristična po grožđu sa samo jednog položaja. Jedini je problem što je rasprodana – više sreće sa sljedećom berbom! No, uvijek u kušaonici možete nabaviti desertni Benvenuti muškat (osvajač Decanterove platine s berbama iz 2015. i 2017.) čudesnog okusa jasmina i cvijeća, kao i Benvenuti slatku malvaziju koja je totalni desert u čaši. Bombončić za kraj kušanja.
Albert nas je drugog dana provezao po položajima i vinogradima i ispričao povijest Caldiera, lokaliteta koje je ime vjerojatno dobilo po talijanskoj riječi caldo, toplo, jer je ovdje po zimi često i 7-8 stupnjeva toplije nego u obližnjoj Karojbi ili čak i desetak od doline rijeke Mirne na koju puca pogled, dok tijekom ljeta uvijek cirkulira zrak na njihovih najviših 400 metara nadmorske visine (San Salvatore), pa je loza jednostavno – sretna. Ako loza može biti sretna zbog savršenih uvjeta.
Užitak je slušati Alberta koji s toliko ljubavi priča o zemlji, teroiru, lozi, grožđu i svom trudu koji je potreban da se stvori tako dobro vino. Ukupno 22 njihova hektara, 120.000 boca godišnje i svi rade sve, a na svom najvrjednijem položaju uskoro otvaraju novi podrum. Ali o tome više uskoro.
Obilazimo podrum, gledamo velike bačve od 2000 litara, sitnije barrique, inoxe, arhivu, prostor za sušenje bobica, stabla mandarine i banane ispred vinarije i lijenu mačku Rebeccu dok nas vrijedni zaposlenici i braća vodaju okolo, odmaramo u villi s bazenom i duboko zavidimo što smo zabijeni u centar Zagreba i ne da nam se otići u neizvjesnost i živjeti od i s prirodom poput ovih vrijednih ljudi koji grožđe pretvaraju u eliksir.
Pozdravljamo se i obećavamo povratak, nekako nam je svima, pa i našem mješancu Dživi (Villa je pet friendly, oprostite na one dvije rupe u travnjaku) teško napustiti ovo divno mjesto i okolicu – desetak kilometara šetnje svakog jutra za bolju cirkulaciju, isprike susjedima što sam pojeo koju šljivu i jabuku, ali kad je sve tu, na dohvat ruke… Nosimo doma zalihe Caldierossa jer kako im je krenulo s izvozom (30%, Švicarska, Velika Britanija, Austrija, Italija, Njemačka pa i SAD), možda i to ubrzo rasprodaju.
Uglavnom, najeli smo se, napili, nauživali i upoznali divne ljude punim plućima uživajući u prekrasnoj centralnoj Istri. Vrijeme je da se počastite jako dobrim odmorom, Villa i vinarija Benvenuti vas čekaju.
