Postoje neki ljudi koji se probude, skuhaju kavicu, ispruže strunjaču i onda predano vježbaju uz nekog fitness gurua od Jane Fonde do Milene Dravić te tako zdravo počnu dan. Kasandra ima orbitrek, a ja ergometar, i služe nam da stoje na balkonima i par puta godišnje budu pomaknuti zbog generalke, čak sam i smislio funkciju i ime Boritrek za ukrašavanje umjesto božićne jelke… Neki ljudi jednostavno ne mogu vježbati doma i onda krenu u teretane, na grupna čeličenja, na nasipe i maksimire ili pak – na bazene.
Ako izuzmemo gym i hotelske bazene od petnaestak metara na kojima pošteni plivač dobije samo vrtoglavicu a ne kondiciju, kao i Sesvete, Iver i Veliku Goricu i koji su mi na više od dvadeset minuta autom od točke gdje živim, Zagreb ima dosta malu ponudu. A obzirom da smo jedna od najboljih vaterpolo nacija u svijetu već desetljećima, kad se namire klubovi, građanstvu ostaje vrlo malo izbora. Dom sportova je malen, Mladost na kraju grada i s plaćanjem parkinga, baš kao i Svetice (koje su mi nekako posebno hladne i sa super rasporedom kad te u 8.00 neki trener miče iz trake za građanstvo i kaže, sorry, nema ništa za vas do 10.00), tako da mi preostaje Utrina. I uza sve mane i nedostatke, tu sam, eto, doma kad nisam doma.
Radni dan počnem oko 5.30 prvim snoozanjem, Dživinim mljackanjem, prvom kavom, toaletom, istezanjem, pisanjem, šetnjom, još pisanja, krizom pisanja, celerom umjesto doručka jer sam debel… i oko 10-11 napišem par tekstova, gladan sam k’o Žak na Badnjak i odvezem se tramvajem ili autom do Utrina. Taman više nije špica, resetiram posao iz tikve, presvučem se, pozdravim tete i spasitelje i stanem uz vodu. Voda je život, ali ova baš i nije, jer se toliko kemikalija mora staviti da neutraliziraju nehigijenske navike posjetitelja da to uzrokuje stiskanje kože, pa svi misle da sam deset godina mlađi. Tajna je u kloru!
Razgibavanje, traženje slobodne trake, odabir i skok na noge, mržnja univerzuma od hladnoće i obavezno prvo čišćenje naočala. Par udisaja, pozdrav sutračanima (kolege plivači i plivačice iz iste ili susjednih traka) i odgurivanje od ruba. Prvo polako, nježno, elegantno, 10 zaveslaja na 25 metara, poput debelog ali moćnog sabljana do ruba, okret i nazad. Kad bih imao tempo tih prvih pedesetak metara i da nisam umoran kao tih prvih pedesetak metara, plivao bih dvaput dnevno. Ali godine, ozljede, posao, uskoro je to ozbiljan trening, jak tempo, teže disanje, ali imam svrhu i smisao. Ako ne plivam barem četiri puta tjedno, idem preko stotinu kila. Ako kvalitetno plivam, onda imam 95, sa sve manjom nadom da ću doći na idealnih 88 kila za druga kita.
Dnevnik plivača 1. Plan i program za prvi dio plivanja oko Istre
I u tih sat vremena plus minus, uz spikicu s istomišljenicima, svađu s onima koji ne poštuju bazenski bonton i poneki odmor kad se preforsiram, ode nekad dva, nekad tri, nekad četiri kilometra i to uz dosta buran i neravnomjeran tijek misli. Koliko toga prođe kroz ovaj oštećeni i istrošeni mozak, to vam je nevjerojatno. Većina ljudi odustane od plivanja jer im je dosadno ići gore dolje po dvjesto puta dnevno, jedno vrijeme sam potrganim pločicama na Mladosti davao i imena, ali uz malo mašte i kreativnosti zadate si neku temu i raspravljate sami sa sobom. Najgore je kad vam u uhu ostane neka kuruza od pjesme, tipa kolonija, rozaga ili magazina na koje vježbaju sinkronizirane plivačice u stazama pored vas, ali nađe se tu i dobrih ideja.
Voda je divan fluid u kojem ćete teško ozlijediti iste dijelove tijela kao na trčanju ili biciklizmu, a istovremeno ti kad to želiš prekrije i uši pa si duboko u nekom svom svemiru i razmišljaš, mozgaš, oblikuješ neke ideje… i sjećaš se najljepših stvari u životu bez da negdje staneš, sjedneš i isplačeš dušu. U biti, i u vodi plačeš, ali te nitko ne vidi, i baš u vodi te to nešto tjera naprijed da još nešto stvoriš i popraviš dok si tih zadnjih par desetljeća fizički prisutan na planetu.
I zato plivam, koliko god to financijski i vremenski bilo neisplativo, ali smatram da je puno bolje naći sebe u nekoj fizičkoj aktivnosti, nego se prepustiti letargiji i odustati od sebe. I mislim da je RokOtok nešto dobro i kvalitetno i da ću još puno ljudi nagovoriti da se trgnu i pokušaju napraviti nešto dobro za sebe i svijet. Počevši od sada, vidimo se na bazenu!
Dnevnik plivača 2024. / 3. dio
Drugi i treći tjedan, 08-21.01.2024.
Bio sam lijen pisati kad sam trebao, pa je ovo stanje u ponedjeljak 22.1.2024. nakon dva tjedna bez dnevnika
Kilaža: 101.5 – 99.8 – 98.9
Broj pređenih metara: 11.800 + 25.500
Broj dana na bazenu: 11/21
Najbolja vremena:
100 m: 1.10 – 1.07
400 m: 5.43 (hvala Vedrane, mrzim te Vedrane, ubi me Vedrane :))
750 m: 11.01
1000 m: 14.52
1500 m: 0 – 22.58
Najdulje plivanje: 4.250
Pomagala: Kapica, naočale, perajice
Bolovi: Desno rame konstantno, lijevo me brine, lijevo koljeno buba pri okretu, a nakon tri kilometra i donji dio leđa… ali čika Kljujev će da me leči, imate li vi svog čovjeka za bolove? Najtoplija preporuka…
Bilješke:
Gužva se smiruje, staze su po 50 metara do 9.00, Odmorko je gotov, a i višak plivača i vaterpolista se vraća na Mladost, čestitke našima na srebru. Zaboravio sam jedan trening stisnuti štopericu, pa bih trebao dodati još 1.000 metara, a i na zadnjem treningu prošlog tjedna sam išao 2000 metara samo noge i leđno, pa ni to nisam uspio memorirati, damn…
