Dnevnik Crobinzona – što se sve može živo jesti iz mora

Dnevnik Crobinzona – što se sve može živo jesti iz mora

Ljeto ’92, tata otišao u rat, mene mama poslala na Korčulu da brinem o didi i babi.
Svaki dan bi tako jutrom sjeo u prastaru barku i veslao po uvalama tražeći nešto da se prehranimo, s obzirom da nismo imali ni kinte.
I tako je mali Purger bodulsko-prigorskih korijena izvodio svoj privatni Sirovi Survivor.
Eh da mi je današnja pamet i tadašnji mišići, pluća i jetra, sad bi se knjige pisale, ali, što je tu je, ako ste željni izazova spremite maske i peraje i naoštrite noževe – piknik počinje!

Kao posljedica ribarsko-težačkog braka, moja je najdraža Baka Katica znala za brojne prehrambene trikove kojima obiluje priobalje oko Vele Luke, jer po dobrom starom običaju – i nije nešto voljela pentranje po barkama u zvizdan.
Tako me od malih nogu (a svako sam ljeto tamo bio najmanje dva mjeseca) naučila kako su Priljepci (Lumpari) fantastičan izvor energije, samo ako savladate gađenje od jedenja tog snažnog mišića okruženog sedefom koji izgleda kao oko Jelene Veljače.

Za skidanje okruglog gospodina poželjan je tupi nož za palačinke (oštar će bolje prodrijeti između kamena i oklopa, ali i razmrviti isti – nije preporučljivo za zube), ali može poslužiti i oveći kamen.
Da, pazite prste.
Jestivi dio se skida drugim priljepkom ili nožem pa čak i palcem, ali i sad pripazite da se ne porežete.
Da se najedete, treba vam aproksimativno 80 komada, pa se nećete najesti, ali imaju neku divnu, iskonsku divlju svježinu.
Kao glas Miše Kovača.
U biti ih je bolje skuhati u malo mora, ali ni ovo nije loše.
Ne zaboravite odstraniti stražnji dio – utrobu.

Kakica se mora odstraniti i kod priobalnog mu susjeda Ogrca (morski puž), čudnog amorfnog mišićavog stvora koji nastanjuje puževu kućicu i sporo migolji po stijenama i većem kamenju Jadrana i šire.

Za razliku od priljepaka kojih sam se fakat u životu najeo, puževe sam žive jeo svega dvaput.
Jednom dok sam pecao s barke i koristio ih za mamac, pa ništa nije grizlo satima, pa sam morao napraviti nešto glupo da se po nečemu sjećam toga dana, i drugi puta, pet minuta kasnije, da se uvjerim da je to stvarno toliko bljutavo.
Dakle, lošije izdanje priljepka, gorče i gromkije, kao da nakon utrinskog Športa odete na ćevape u Rubelj.

Početkom osamdesetih, dok se još cijenilo Splitski Festival, a Mucalo bio simpatičan, ostao sam jedno ljeto jako dugo na moru.
Počeo je rujan, a time i sezona lignji. Bio sam sretan kao dijete, što sam i bio, i s luđačkim sam nestrpljenjem satima izbezumljeno vukao peškafondo gore-dolje poput Quasimoda.
Barba Pere, drugi barba Pere, obojica pokojni, moja Baba i ja promijenili smo to popodne pet “pošti”, ali ni “l” od lignje.

Svatko je tupo zurio u more ispod svoje strane broda i tu i tamo tužno podviknuo “Johi meni, nin ga ništa.”
Nakon par sati, barba Pere je krenuo zadnji put dizat sidro, zastao i uvrijeđeno zaurlao na moju Babu “Kate, varaš, imaš črnilo oko čunke!” Kata je samo skrušeno rekla “A kad je bila mala…”
Zgrožen ovim kalamarizmom, par godina kasnije iskoristio sam lignjolov na Rabu i zagrizao prvog živog glavonošca u životu – ljigavo, migoljivo, neukusno i prokleto žilavo.
Bolji je u rižotu. Na istome sam mjestu za okladu progutao i mini-muzgavca, ali kako ga nisam žvakao – to se ne pika.

O nakon toga nadolazećim snovima u kojima mi iz utrobe izlijeće Alien, nekom drugom prilikom.

Prve sam djevojke u svojoj ljetnoj karijeri šarmirao piknikom s potpuno nevjerojatnom namirnicom – morskim ježincem.

Ispričavam se, morskom ježicom, odnosno, na Korčuli od milja zvanom “ježinom”.

Mužjak je crn, oštrijih bodlji, manji, dok je ženka tuplja, crvenkasto smeđa, krupnija, a po sebi na vrhu ima šeširić od otpadaka s dna mora – školjkica, kamenčića i trava.
Lokalci hoće reći da se to ženke – kite.
Vađenje je pipavo, s jačim i dužim nožem odispod. Kad ih se nakupi pedesetak, vrijeme je za gozbu, veliki i teški nož je idealan za bočno razbijanje ljušture tako da ostanu dva identična okrugla komada koji se pažljivo isperu bez diranja prstima, a onda se zvjezdasto raspoređene crvenkaste nakupine jedu uz kruh, malo limuna i puno bevande.

Kakva jesetra, kakvi lososi, božanstveno…
Obavezno se jede u kupaćim kostimima jer je prljanje neizbježno, a najveći su problem ose koje dolaze kao da imaju Google Earth u zadku.
Jadranski kavijar ima okus klasičnog, ali slanijeg i sočnijeg, s time da je atmosfera na barki stoput bolja od one u kuhinji Paris Hilton ili Alexis iz Dinastije.

The okus, živi seks!

(uskoro i nastavak)