Jutros se Dživo, elegantno kako samo on to zna, istovario u četiri layera drito na pločnik ispred škole, ponekad i glasačkog mjesta. Netom sam se mašio džepa u kojem, eto, kao za inat ni ovoga puta nije bilo vrećice, pa sam brzo pogledao oko sebe i skužio potrgani kišobran kako viri iz smeća. Naravno da je pored nas, dok sam pognut skupljao kakicu tim krutim Betmenovim plaštom, prošla jako zgodna teta i to gledala s blagom dozom užasa, ali blamaža mjeseca se ipak dogodila pred par dana…
Naime, Dživo je svojevrsna utjeha što mi više nema Rockatanskog, pa ga tretiram kao druga, i stalno mu nešto meljem dok šetamo, pričam mu viceve koji su smiješni samo meni, ukazujem na blesave (sic!) odjevne kombinacije, i usput – tu i tamo bacim Pokemone. Da, onu igricu na mobitelu.
Rok mi je jednom kad ih je tek otkrio skroz ozbiljno bio rekao “Tata, gle, ti ih samo ulovi ovom kuglicom, ja ću sve ostalo…”, kao u onom vicu kad barba iz NASA-e kaže Muji da samo nahrani pse i ništa ne dira. A kako su Pokači puno manje zlo od sjedenja uz Plejku jer se barem krećeš po zraku, tako i ja danas nakon hodanja s pesom po novim kvartovima, sjednem na neku klupu, dajem Dživi parizera i lovim glupe Pokemone. S tim da sam u međuvremenu naučio i kaj je Gym, i kako trejdat, i općenito kužim već dobrih 30% igrice.
I sjednem ja tako na neku klupicu, suze onako lijeno teku dok tiho govorim Roku tamo negdje gdje me čuje da nam fali još dva kilometra da dobijemo extra balls, i počnem se tući s nekom drugom ekipom – to vam je nekih tri minute tipkanja po ekranu. Uz popriličnu koncentraciju, kojom i nisam nešto obdaren, ali sjedim i tipkam i ne vidim oko sebe.
U tom trenutku sam u žutim tenama, kariranoj pidžami, komandosici i kapom na glavi, a Dživo s kariranom maramom, ono, nedjelja je, za koga se uređivati… I igram ja tako, čak i dobivam, kad ono prođe par ljudi, svi dragaju Dživu, ja napet jer nemrem i tipkat i pričat istovremeno. Prođe još par sekundi, eto još pet-šest ljudi. Ja i dalje igram, i samo što nisam pobijedio i osvojio bonus, dakle, napeto… Sad već prolazi hrpa ljudi, kad jedna teta stane, klekne, pomazi Dživu i onako sva raznježena izvadi novčanik i pruži mi deset kuna. “Evo dečki, popapajte nešto!”
Ajme blama, o sramote.. Skočim kao iz topa, nabijem kapu i otrčim prema doma vukuć Dživorada tek tada skuživši da sam sjeo ispred crkve nakon mise… Dakle…
Mislim da se mališa upišo od smijeha dok je to gledao, a vjerojatno je to i njegova spaćka…
Definitivno je to njegova spaćka.
Plivamo dalje 
