Čatež, bazenko, leptiri i mobiteli…

Za neke sam stvari naprosto Gandiozan, a za neke nevjerojatno škrt i sebičan.

Na primjer – obleka.

Majice su mi pivske, sponzorske, jakna Chivasova (još od snow golfa), traperice kupujem kad su sniženja robe s greškom ili eventualno u haundemu kad prođe sezona.

Ali najgori sam s cipelama.

Nekako sam ostao u osamdesetima kad se nije imalo, nego se nosilo jedan par dok se ne bi raspao – jedne tene, jedne šuze.

Naravno da je uvijek neko ostao igrat nogač nakon škole kad bi imao baš cipele, ali na tome se proslavio barba Murphy.

Pa sam jedne godine po kazni moro nosit Mungosice, nepoderive, kamene.

Mislim da su Rusi od istog materijala tenkove radili.

Još jedan od komplekasa kojim se ponosim je nedostatak tri centimetra.

Naime, smatram da je 187 cm taman fina visina.

A Artice ti daju bar jedan.

I skupe su ko šafran, al su mi nekak, ono, ne znam, kad ti nešto baš paše.

Al im se đon raspadne nakon godine i jedan dan ko i svemu čemu garancija traje jednu godinu.

Pa bi si trebo kupit nove, a ne da mi se i nema lijepih ove godine, a i obećo sam Junioru Čatež pa smo išli na bazen s tetom Cilijom.

Čatež je seoce preko granice sa Slovenijom u koje smo za Juge išli onak, iz fore, doduše rijetko, ali češće nego na klopu u Mokrice ili Kalin u Brežice.

Dvaput.

U Mokricama su ranih osamdesetih imali najbolju juhu u povijesti, u Kalinu pomfrit.

A u Čatežu se u međuvremenu sagradilo svakojakih čuda, ponajviše namijenjenih klincima.

Svaka čast Tuhelju, obožavam i tam otić, ali ovi su stvarno otišli korak dalje.

I s cijenom, pa malo boli tih 15 eura po lubanji, ali stvarno imaš hrpetinu stvari za igranje.

A kad ti Mališa uputi ovo,

zaboravljaš na valute…

po obožavanju, ispred špilje s blagom i gusarskog brodića, za nokat je ipak – pećina s gejzirom.

Kako mu samo ime govori, unutra nema pedera (gej – ziro), nego samo mrak, akustika i deset minuta svakog sata mjehurići s dna.

Odvala.

Moram priznat kako sam se ponosno falusio s novim Olympus Mjuijem otpornim na padove i vodootpornim do deset metara, pa sam glumio sijevanje grmljavine u pećini, što je svima bilo supač!

Dobro, ne baš svima…

Definitivno ne svima…

Ali smo onda, nakon malo odmora (dete-plutača!)

uz pjesmu (Oooo volim te bazenkooo!),

i još malo smijanja (dobro, rasplako se kad sam mu reko da je još premali za surfanje na umjetnim valovima),

došli do finala i krkavele do druge, ponekad prijateljske države.

I bil sam si sretan…

I ponosat!

I život je nekad tako lijep i nisi svjestan kako može bit lijep…

Pa vas u to ime ovom prilikom zovem na otvaranje humanitarne prodajne izložbe „Leptiri za leptire“

autorice: Ariana Meleš-Miljević (fotografije) i Andreja Šćuric (umjetnički nakit)
otvorenje: 3.12.2009. u 19 h
trajanje: 3. – 12.12.2009.
mjesto: Cro Art Photo Club, Gajeva 25, Zagreb
cilj: Sav prihod od prodaje namijenjen je djeci leptirima (udruga Debra) za nabavku pribora za njegu rana

svoje drage kolegice blogerice.
Pa napravite dobro djelo!

Jer ću i ja uskoro – kreće nagradna igra za Nokiju N900!!!

Da, tu!
Spremite se!!!

Ljubi vas Riba!