11. Smotra istarskih rakija – Hum 2011.

11. Smotra istarskih rakija – Hum 2011.

Nepune tri minute prije zaključivanja prijava, upadam sav zadihan u Polaču (općinu) u Humu.
U desnici mi domaća rakija od dunje i meda zakamuflirana u boci pelina, koja je po njenom osnivaču, proizvođaču, utjelovljivaču te autoru, mom dobrom frendu Dejanu – prozvana “Meduloza – Dekica”.

Spremna je za prijavu, nadam se i pobjedu!

Slatka plavuša na šalteru prijava prihvaća bocu i akontaciju od deset kuna, diže se i stavlja rakiju među stotinjak njoj sličnih na podni stalak u uglu prostorije.
Naša je Dekica tako u grupi na kojoj piše “ŠP”, pod rednim brojem 49.

Gledam ju tako s nekom majčinskom ljubavlju, mislim da sam se blago pripio na putu – što ti je dobra ekipa, a tada organizatorice pogledom, kao i moju ikonu Gurwoman (sa susjedovom rakijom u ruci) – lagano tjeraju vani.

A onda se odlučim na blef.

“Oprostite, znate, ja sam novinar Dobre Hrane Jutarnjeg Lista, mogu li nekom igrom slučaja biti članom žirija?”
Druga slatka plavuša, očigledno glavna organizatorica me pogleda u oči, primi se onako razmišljajući za bradu i promrmlja na tečnom buzetskom: “Ma ti si Purger, nećemo te stavit na jake rakije, krepaćeš nan, sjedaj tu među voćne!”

Iako s ekipom već pet godina gotovo redovno dolazim uživati u tim peckavim plodovima istarskih kazančića, dosad sam bio samo u ulozi promatrača – stojite na humskom glavnom trgu i čekate da iz Polače donesu rakije koje nisu zadovoljile žiri i onda ih degustirate iz brendirane čašice s logom koju platite 25 kuna.

A sada, iako me proglasiše plačimačkom, sada su mi se otvorila vrata raja.
Rekoh organizatorici, nema problema, iako mi biske bude strasti niske!
Pripremih fotoaparat, pročistih grlo ponuđenom jabukom (!?), ostavim ekipu na cjedilu da sami piknikuju

i tada je sve krenulo…

U svrhu populariziranja istarskih rakija, i ove je godine u najmanjem gradu na svijetu, Humu (kad prođete Učku pa desno, pa naglo lijevo, pa pitate seljaka kojeg ne razumijete ništa, pa zalutate, pa nakon pola sata uglavnom nekako nabodete prekrasno zdanje na brdu) organizirana 11. SMOTRA DOMAĆIH RAKIJ i održana u nedjelju, 30. 10. 2011.

Po propozicijama se moglo prijaviti najviše sedam rakija (minimalno 0.75l), od svake vrste po jedna, i to u sljedećim skupinama:

biska,
domaća obična,
rakija s rudom,
medenica,
šljivovica – krekovica,
brinjevača – smrička,
rakije s travama, voćem ili šumskim plodovima, te voća u rakiji (grojze u rakiji, čerišnje u rakiji, višnje u rakiji, žižule u rakiji, smokve u rakiji, oskoruše u rakiji…)

Na zidu sam pročitao transparent sa sloganom “DOMAĆA RAKIJA JE NAŠA MEDIŽIJA”, i uvjeren u probavna, afrodizijačka te ostala ljekovita svojstva istarskih rakija, krenuo na upoznavanje s kolegama u žiriju (Rovinj, Buzet, Buzet) te prvom od tridesetak rakija koje su poput šumskih vila dolazile i odlazile s našega stola za kušanje.

Imao sam malu tremu jer mi je nepce ipak kalibrirano na testiranje piva i dobre hrane, ali kakav bi istraživački novinar odbio ovakvu priliku.
Toče mi 0,3 cl rakije u čašicu, vrtim je u krug, gledam prozirnost i boju, mirišem i tek onda prinosim ustima.
Ova se četiri faktora zapisuju i daju konačnu ocjenu koja onda gura par najboljih u pripetavanje.
Pijem zlatnu tekućinu, žmirim i osjećam se kao Crvenkapica usred guste šume, kao da grlim i ljubim moćnu smreku i pijem njenu smolu.
Ajme, ako je prva ovakva…

Nakon petnaestak degustiranih ljepotica, moje kolege iz žirija kreću na puš pauzu,

a ja staklenih nogu i još gorih očiju tražim vrlo slatku organizatoricu da mi kaže par osnovnih podataka.

Gospođica Dores Blagonić mi priča sljedeće:
“Smotra se već jedanaesti put odvija zadnje nedjelje u listopadu u organizaciji Turističke Zajednice grada Buzeta i Udruge Hum. Za jedanaestu se Smotru sveukupno prijavilo 52 izlagača-proizvođača sa 125 uzoraka iz Istarske, Primorsko-goranske, njih par iz Zagrebačke županije i Slovenije, te jedna iz – Srbije, 14 više nego prošle godine. Rekordni broj je inače zabilježen na devetoj smotri (oko 100 proizvođača i dvjestotinjak uzoraka), a ove godine je rekordan bio – broj posjetitelja. Njih preko tri i pol tisuće, što je za naš mali Hum gornja granica! U regiji ima još sličnih manifestacija, vinske fešte, fešte od prušuta, maneštre, tartufa itd… s jednim ciljem – promocijom domaćih proizvoda. Zakonsko limitiranje proizvodnje alkoholnih pića ostavlja tragajer se mali proizvođači boje da će im inspekcija banuti na vrata, a dobro je poznato da upravo takvi proizvođači imaju i najbolje rakije jer ih rade za sebe i prijatelje…”

Pozdravljam se s ekipom

i vraćam unutra, slijedi druga ruka, odnosno drugo grlo, a kako u našoj kategoriji (svaka ima po tri-četiri člana žirija) ima preko pedeset prijavljenih boca, testiranje se nastavlja još dugo u dan.
Papir na kojem upisujem ocjene postaje sve mutniji,

plavuše sve simpatičnije i zgodnije, rakije sve bolje, gutljaji sve duži, a tada Ervino Radovan, najutjecajniji kolega iz žirija, uz našu saglasnost proglašava najbolju u kategoriji i nosi predsjedniku komisije.
Toliko me već fino zelo da odlučujem da ću imena pobjednika provjeriti u novinama, vještom manirom Šeksa u mladim danima sabora kradem jednu otvorenu bocu i nosim pjevajući svojoj ekipi na stepenicama prekrasnog kozje strmog Huma.

Gomila je sretna, svi se naslikavamo, sretna lica posvuda, nemirima ni traga, bend svira sve od Elija Piska do Batifjake, predsjednik žirija uz gromoglasni pljesak proglašava pobjednike…

Slikam se sa sad već savršenim plavušama,

smijem i veselim, i s prvim mrakom sjedamo u automobile i prepuštamo se u ruke vozačica koje nas razvoze po okolnim oštarijama gdje još dugo uživamo u fužima, tartufima i svemu u čemu je već Istra predivna.
Šteta što sam ove godine to prespavao, ali eto, bio sam u žiriju!

Dogodine ipak moram vratiti bocu…

Do sljedeće, 12. Smotre rakija u Humu, pobjedničkom će se lentom za najbolju rakiju moći hvaliti Kristijan Jermaniš, Kjeka (Buzet), te po kategorijama za:
Domaću običnu – obitelj Zidarić, Lindar;
Rudu – OPG Madalen, Umag;
Medenicu – Anđelo Brčić, Nova vas (Poreč);
Šljivovicu – Krekovicu Igor Božić, Tušikovac;
Brinjevaču – Smričku Luciano Jerončić, Pazinski novaki;
Bisku – Obitelj Perčić, Marči brig;
Rakiju s travama, voćem i šumskim plodinama – OPG Draga Prodan, Buzet;
Voće u rakiji – PTO Loris, Sv.Lovreč te
Najbolju ambalažu – Miljenko Brigljevac, Velika Gorica.

Za kraj još samo pozdravne riječi gospođice Blagonić:
“Bitno je samo da se izlagači i gosti u Humu osjećaju sretnima, opuštenima i da u svemu tome uživaju te da nas posjete i sljedeće godine. Domaća rakija mora biti domaća, nema veze odakle dolazi, i svi su rakijari dobrodošli. Jer se zna što je prava domaća rakija – “Domaća rakija je naša medižija”, odnosno lijek! Dođite nam i dogodine, obećavamo da će biti sjajno!”

I tak… Prelijepo. Vraćamo se 2012. s Dekicom 2, ali ne idemo nazad bez medalje.

Kapa dolje Humljani i Humljanke, vidimo se uskoro!

PS. Ona prva je i pobijedila, ona od žižula, štogod one bile. Drugarice od šparoga, maslina i drača, nisu bile te sreće. Dogodine…