Jedno ljeto s Rokom, kako sam mislio da ga vidi Rok…

by Ribafish
13 komentara

Odnosno, koliko je bilo lijepo dok je trajalo, tekst je iz 2013. godine… Javite ako imate krevet ili barku viška ovog ljeta.

“Svakoga ljeta jedan bradati debeli striček sa spojenom obrvom i ruksakom na leđima (tako sam ga nasrtao u vrtiću!) dođe po mene i odvede me svojim roditeljima na ljetovanje na Korčulu.To je moj tata, inače se zove Domagoj, ali je skroz djetinjast, pa želi da ga zovu Riba, što možda i je smiješno mojoj škvadri u 1a razredu, ali meni lagano ide na živce. I ona fora da dolazi po mene u školu u kratkim hlačama više mu ne prolazi, ali uopće nije loš kao čovjek, pa mu oprostim jer se stvarno jako trudi. A i nabavio je zalihe Barnija i rebrastog čipsa od paprike za put, pa bumo nekak preživjeli.

Tata vozi Clija i zbog toga je nekad iskop… iskompels… u bedu, jer svi drugi imaju veći auto od nas, pa mi stalno priča da uopće nije bitno koliko je auto velik, jak i brz, dok nas pretječu kamperi, biciklisti, čak i jedan Poljak s vršom na krovu. Zato se uvijek hvali da možda nemamo najbolji auto, ali da svakako imamo najbolju glazbu, pa mi odvrne one Ramonese, Green Day ili Supersuckerse, a ja jednostavno nemam snage ni volje da mu kažem da mi je ovih dana Katy Perry totalno genijalna.

Uglavnom, skroz je cool kad pjevuši, ali bi mogao biti i malo tiši da se mogu skoncentrirati na čitanje Garfielda, ah, konačno Split. Obećao mi je Aquapark na Ovčicama, štogod to bilo, i jedno i drugo – ideš, trampulini u moru! Pa ovaj Riba je mnogo dobar čovjek, možda mu se nisam trebao sakriti iza trampulina – iako ga je baš zgodno bilo vidjeti kad je doplivao do mene onako zelen od straha! Baš sam bio zločest, idem ga žicat sladoled da si pojede nešto slatko, to ga uvijek smiri…

Korčula, daleko skroz, ali tu je još jedan par djedova i baka koji mi jedu iz ruke i imam doživotnu pretplatu na hrenovke, čak i kad se tata zapjeni jer ne želim jesti one odvratne brancine i orade. Sva sreća da sam shvatio da blitva i nije tako grozna kako izgleda, pa se tu negdje nađemo na sredini. Ove godine mi više ne prolazi trik ‘lažnim suzama do koka kole’, mislim da su apgrejdali baku Mirnu, ufff…

Tata mi je počeo čitati novu knjigu prije spavanja, Put oko svijeta u 80 dana od Julesa Vernea, ne odustaje od namjere da od mene napravi Indianu Jonesa i zbog toga ga nekako obožavam. Doduše, nije baš trebao zaspati usred poglavlja, ali dobro, krenuo je u 5.00 iz Zagreba, mogao bih i ja, zijev…

Ah, jutro, idem brzo pojesti nešto slatko i nezdravo prije nego se tata vrati s pecanja i navali s voćem i povrćem, a onda ću ga nažicati da mi upali Wii, ne razumijem kako su te njihove generacije uspijevale preživjeti bez konzola ili barem mobitela. O ne, i stari je na nogama, sad će me sigurno daviti da idemo plivati i roniti jer je to zdravo. A što sad, samo da me ne namaže onim odvratnim gnjecavim antisunce kremicama, neeee, bljak… Sad ću ga za kaznu sat vremena daviti i prskati i neću mu pomagati kad treba veslati i lupat ću ga nogama dok se vozimo na pusti otok. U biti se baš super kupati i pičiti okolo, na koga li sam pokupio to da prvo kažem ‘ne’, pa tek onda razmislim? Možda na didu Zvonka, spominju neke zagorske gene, ali to mi uopće nije jasno. Bitno mi je samo da s njim rješavam križaljke i osmosmjerke, te idem na pecanje dok tata fuša, a ustvari jednim okom gleda atletiku. I nije mi postavio Wii, mislim da se jako ljutim na njega, već smo tri dana ovdje, a ja sam bez igrica, kome da ga tužim.

Danas se posvadio s mojom prabakom jer si je htio napraviti bevandu, a ona mu je rekla: “Pazi da se ne ponovi 7. 8. 1994.!”. Prabaka Kata ima 92 godine, ali svi se potajno dive njenom pamćenju. Osim tate, koji je svoju kraljevsku oradu dide Zvonka nekako kiselo zalijevao švepsom. Za mene se nekako uvijek stvori šnicla i pomfrit, a kad je tata jednom puknuo i rekao svojoj mami da me prestane toviti polijima, hrenovkama i nutelama, ona mu je samo ledeno tiho odgovorila: “Sine, i ti si samo to jeo do petnaeste, uz dodatak mesnog doručka i paštete, i sad ti ništa ne fali…” Pa se tata povukao u sobu, a ja nastavio gledati Doctora Whoa uz napolitanke, mislim da bih mogao biti on kad postanem velik.

Jučer je tata pometao stepenište jer je dida slomio nogu, a mama je umorna. Odjednom se sav ukipio kad se na naš mol na tri metra od njega s neke jahte iskrcalo 20 mladih Australki. Tata je brzinski uvukao trbuh, napravio onu svoju blesavu facu sa izdignutom obrvom i počeo nešto pričati na engleskom, pa sam mu odmah skočio na leđa i počeo vikati da se idemo kupati. Ne volim dijeliti svog tatu – nije nešto, ali ne dam nikom da ga dira, a i obećao mi je da ćemo danas napokon ići u potragu za blagom. Wii je i dalje u torbi, to mu je zadnja šansa da spasi ljeto, otkako mi je jedinog frenda u uvali vratio mami kad nam se ovaj počeo čohati i rekao nam da ima uši. Mislim, ono, imam i ja dva uha, stvarno mi nije jasan nekad…

Nakon ubijanja ćevapima s roštilja legli smo na krevet i potražili taj Geocaching, igru koja je nastala tako da se par frajera okladilo da će jedan od njih sakriti kutiju s blagom negdje na svijetu i onda ostalima dati neke šifrirane upute, pa tko prvi nađe kutiju – taj je faca. I da, danas ima jako puno tih skrivenih kutijica po svijetu, a na Korčuli barem dvadeset. Dobro, našli smo stranicu, šifra nije bila teška za pokopčati, sad treba hodati pola sata do te neke crkvice na brdu? Umrijet ću, ali ajde, ako će ga to veseliti, neka mu bude. A obećao mi je i Kinder jaje ako pronađemo blago, tako da ću preživjeti. Opa, pa to treba tražiti kompasom na mobitelu, ovo postaje zanimljivo, koliko, još pet metara, ali tu je samo zid, što ću sad kamen po kamen micati? Pa ovog ima tonu, nema šanse da… Tata, tata, našao sam neku kutiju, tataaaa!!!

I tako smo tata i ja svaki dan sjeli u Clija i tražili najljepšu plažu na Korčuli, kao i dva Geocachea dnevno. Jedan smo čak našli i u podvodnoj pećini, a tata se barem dvaput smandrljao niz suhozide dok sam mu ja davao upute. Ali dobije čvrgu svaki put kad opsuje, to je dobro smislio! I tako je do kraja ljetovanja tata začudo ostao na švepsovima i kavama s frendovima i frendicama, ja sam odgonetao šifre, skupili smo nevjerojatnih 11 blaga i nastavljamo ih tražiti po cijelom Zagrebu i svugdje, a ja sam čak i zavolio blitvu. Dobro, to ga samo tješim da dobro kuha, a to mu i vi recite, odmah se sav nekako smekša…

Danas je roditeljski sastanak, već vidim kako će se sav ustrtariti kao i na svakoj priredbi i uopće, te se nadam da ovaj put neće obući majicu ‘Alkoholom protiv droge’ kao na prvom sastanku kad je onako buljio u mamu od Raula. Uglavnom, kad me ne bi toliko ispitivao kako je bilo i što smo radili u školi i da bez milosti forsira pisanje zadaće, tata bi bio skroz zabavan lik. I mislim da ćemo se uskoro sresti po godinama. Ako ga ne uspijem promijeniti…”

I ovo bi vam se moglo svidjeti

13 komentara

Maja 3 srpnja, 2018 - 20:05

Nemam ni krevet ni barku ali saljem veliku pusu

Odgovori
anabanana 4 srpnja, 2018 - 08:51

divan tekst…divan otac 🙂 predivne uspomene <3

Odgovori
Fila 4 srpnja, 2018 - 09:02

Prvi put se borim da suzu ne pustim na temu “Kako sam proveo ljetnje praznike.” Fant-fant-fantastično.

Odgovori
Tonči Barčot 4 srpnja, 2018 - 09:13

U jednom dahu sam pročitao ovo štivo. Nemam dalje teksta. Sve mi se u grlu stislo.

Odgovori
Viviana 4 srpnja, 2018 - 10:46

https://www.youtube.com/watch?v=KrO3AgonFm0

“ja jedino umem da budem Don Kihot
i da dalje jurim svoje vetrenjace”

Odgovori
Davor Krajacic 4 srpnja, 2018 - 12:06

Uff…teško…knedla….bez teksta…

Odgovori
Teuta 4 srpnja, 2018 - 14:57

sve sto cu rec je volimo te <3

Odgovori
Marita 5 srpnja, 2018 - 02:05

Šta je d-mol za emocije koje su se trajno nastanile u meni zbog tvog gubitka…Apsolutno i još uvijek neprevedive u riječi…

Odgovori
Iris 5 srpnja, 2018 - 23:37

Divan i emotivan tekst. Knedla u grlu stoji. Svatko može biti otac, ali ne mogu svi biti tata. Barku nemam, krevet u Rijeci imam kad god poželiš promijeniti okolinu

Odgovori
Bubašvaba 22 rujna, 2018 - 13:20

Biraj St ili Ka, pa mozemo popiti pivu i popricati o nasim sinovima. 🙂
Rekla jednom Zvoncica Petru Panu da ga ceka na onome mjestu, izmedu sna i jave. Istina je. Ondje ga i ja vidam.

Odgovori
Marita 8 listopada, 2018 - 01:57

Moj sin je puno mlađi od Roka i uspoređujući ovo vrijeme s onim kada sam ja odrastala kasnih 70-ih i u 80-ima, čini mi se da zaista odrasta u lošim vremenima. Mi smo puno više živjeli u sinergiji i s čovjekom i s prirodom i koliko god nismo imali ništa naspram djece danas, imali smo sve.
Danas je teško biti dijete u vremenu instant sreće, zabave, interesa. Ne možeš ostati neokrhnut. Ni mi odrasli, a kamoli dijete koje živi u buri svojih emocija. Koliko god to svakog roditelja činilo bespomoćnim, istina je da ne možeš s njim biti 24/7 kako bi bio siguran da ga možeš sačuvati od svega i koliko god se trudio da mu usadiš one prave vrijednosti i osnažiš za život, nikad ne možeš biti siguran da se to sve na željeni način posložilo u njegovoj glavi. Možeš se nadati i ništa više od toga.
Sigurna sam da si ti učinio sve da tako bude.
Razumijem sve emocije i stanja koje opisuješ i mislim da nitko ne očekuje da budeš onaj od nekad; nemoj ni ti.
Nakon ovakve tragedije većina ljudi pobjegne u vjeru i vjerujem da je dobro da je tako. Puno teže je to preživjeti ‘naživo’ bez iluzija o anđelima i rajskim vrtovima. Sumnjiv mi je taj bog koji bi dozvolio toliku patnju. Zvuči mi kao neki tip kojeg ne bih željela poznavati.
Žao mi je što je tako, voljela bih da sam mogla zadržati vjeru u njegovu dobrotu.
Divim se tvojoj snazi. Znam da ti je svaki dan borba za smisao.
Divim ti se jer treba uopće moći funkcionirati-moći se ujutro ustati, raditi išta smisleno, komunicirati s ljudima, ne biti ogorčen 24/7, tražiti smisao za dalje i ljepotu u životu (u pjesmi, vicu, knjizi, bilo čemu što postoji).
Ne mislim da vrijeme liječi rane, one se samo vidaju u vremenu.
Mislim da samo oštrica boli malo otupi jer se srodiš naposljetku s tom misli koja te budi ili se s njom budiš- da ga nema…
Na njegov rođendan i sve protekle dane vaše razdvojenosti beskrajno sam tužna zbog vas i ljuta jer se i pravda i nepravda dijele neovisno o tome kakav si i što si zaslužio.
Želim ti da pronađeš svoj mir i svoj smisao usred besmisla, ne samo zbog života kao takvog, nego i još više, usprkos njemu.

Odgovori
A. 8 listopada, 2018 - 22:08

Čitam Ribafisha još iz doba Klika, i danas pamtim onu kako reći njenom tati da je trudna, dnevnik trudnog muškarca nakon tog, sve zgode i nezgode s Rokom.. Vidjela sam vas hrpu puta po gradu, food festivalima, izviđačima, uvijek veseli i nasmijani.. I znam da ništa od ovog što hrpa nas piše, ne može pomoći, nema tih riječi da se kaže išta pametno. Ali znam da s ovog svijeta ne možeš, ne još, ne želiš svojim roditeljima ovo što osjećaš ti sad. I moraš se boriti jer nema druge. Nije tvoja krivica, neka pitanja nažalost ostanu ne odgovorena.. Pamtim i životne istine za sina kad bude punoljetan, zajedničke planove, i svega što je mogla donijeti budućnost. Nažalost, ta budućnost se neće dogoditi, ali nastavi s tim, piši za njega, piši za svu drugu djecu koja možda neće dobiti takve savjete od svojih roditelja, piši i roditeljima, proširi im vidike. Kažu da čovjeka najviše (nakon dobitka na lotu) veseli humanitarni rad, odnosno osjećaj da može nekome pomoći. Ti možeš, iskoristi taj dar u spomen na Roka, znaj da je on u svojih 12 godina prošao više nego što neki naprave za cijeli život.. Postoji toliko djece koja su sama, nemaju tatu da ih vodi u kino, escape room, geo caching i sva druga cool mjesta, možda se ta silna tuga može usmjeriti na nešto pozitivno. Probaj! S Rokom u srcu, jer tamo će ostati zauvijek.

Odgovori
M 15 veljače, 2019 - 11:40

Moj stariji brat je redovito nabavljao Klik.
Pretpostavljam, ne zbog Ribe nego radi treba i sve te priče. A možda i zbog Ribe.
Ja, vrlo mlado čeljade, tada sam krišom listala i čitala Klik. Zapravo, čitala sam ono što RibaFish piše i smijala se. Bilo mi je fora naći još nešto zanimljivo za čitati pored Zagora i Alan Forda.
I tako je jedna djevojčica koja nije imala pojma o životu, a sad vjerojatno još i manje, postala, a nazovite to kako hoće, ali ja bih rekla štovatelj Ribih riječi. Počela sam i sama piskarati, pomalo. Kroz moje školovanje, izrodio se taj neki talenat za pisanje, pa sam vodila školske novine u kojima sam žonglirala između nekih ozbiljnih i blesavih tema. Ruku na srce više su mi sjedale ove blesave. Bila sam opaka tad jer sam u jednom od članaka rekla ‘JEBEM TI’ i cijela škola je bila u šoku. Novine su izlazile u 10 primjeraka, zvala su se ‘Dvojka’ i nije bilo šanse da se takav skandal zataška jer se već na velikom odmoru školom proširio glas o tome kako je ona mala glasna iz gimnazije opsovala u školskim novinama.
Od tih prvih čitanja Klika, pratila sam Ribino piskaranje godinama. Povremeno bih pustila neko vrijeme da se nakupi novog štiva, a ponekad bih redovito pratila. Znate kako je to u životu, neke stvari su konstantne bez obzira da li ih radite svaki dan, svakih pola godine ili svakih par godina ali su prisutne tu, u vašem su životu. Možda je tako i s ljudima, imate neke prijatelje koje ne vidite godinama ali onog momenta kad se vidite, kao da nikad niste ni bili odvojeni, kao da je vrijeme stalo u tom momentu kad ste se rastali i ponovo krenulo kad ste se sreli. Ali su i dalje tu.
Danas, živim uspješno od piskaranja, tko bi rekao da se to može jel da? I sve je počelo s Ribom.
I dan danas, iako prođe neko vrijeme i život me pretekne pa se ne snađem u momentu, Riba je konstanta.
Hvala, Riba!

Odgovori

Odgovori na Viviana

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.